PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

NOVI ALBUM BRUCEA SPRINGSTEENA Boss u prilično modernom svjetlu

 AFP
Na albumu koji naziva anomalijom u svom opusu surađuje s Tomom Morellom

Odavno je poznato da 64-godišnji Springsteen za svaki svoj album piše i snima više pjesama nego što je potrebno. Mnoge od tih pjesama završile su na box-setu “Tracks” ili na proširenim izdanjima albuma “Born To Run” i “The Darkness On The Edge Of Town”, a u pripremi je i prošireno izdanje dvostrukog albuma “The River”. Ono što Springsteen do sada od takvih pjesama “s lagera” nije sačinio je posve novi album “High Hopes” koji je greškom (via Amazon) iscurio čak dva tjedna prije planiranog izlaska. Nisu posrijedi stare snimke, premda na nekima ostadoše zabilježene dionice pokojnih Clemonsa (sax) i Federicija (klavijature), nego nadogradnja, nadosnimavanje i osvježavanje istih ili snimanje drugih od početka do kraja, a na temelju ranijih snimaka poput akustične “The Ghost Of Tom Joad”. Sada je ta pjesma predstavljena u full band električnoj verziji na kojoj pivotalnu ulogu igra gitarist Tom Morello čiji su je The Rage Against The Machine često izvodili, a druga centralna skladba albuma je studijska verzija skladbe “American Skin (41 Shots)” koja je postojala samo u live verziji Springsteen i The E Street Banda s početka 21. stoljeća.

Veliki fan

Morello je odavno veliki Springsteenov fan, a otkako su zajedno zasvirali 2008. godine, uvelike su se sprijateljili. Jedan drugome šalju snimke, konzultiraju se, a Morello je na australsku dionicu Springsteenove turneje uletio umjesto Stevena Van Zandta koji je imao glumačke obaveze. Ubrzo se suradnja proširila i na studijska snimanja, i to usred turneje što Springsteen nikada nije učinio. Dakle, Springsteenov osamnaesti studijski album “High Hopes” pun je presedana, a iz nekog razloga Springsteen je imao potrebu osvježiti skladbe nastale od sredine 90-ih pa do 2012., odnosno “nadograditi” ih s obradama tuđih pjesama i od njih sačiniti “regularan” album, a ne čekati da ih eventualno iskoristi za box set s “raritetnim” snimkama.

Na Morellov prijedlog “High Hopes” otvara istoimena skladba manje poznatog kantautora Tima Scotta McConnella koju je Springsteen prvi put objavio 1995. na malotiražnom EP-u “Blood Borthers”, dočim album zatvara obrada “Dream, Baby, Dream”, kultnog njujorškog synth-punk dua Suicide, a Morello je potaknuo Springsteena i da za potrebe australske turneje obradi “Just Like Fire Would”, Chrisa Baileya, inače osnivača prvog australskog punk-rock benda The Saints. I ta skladba, uz također klasično E Streetovski postavljenu “Frenkie Fell In Love”, još je jedna potvrda koliko je Springsteen, gotovo koliko i Patti Smith, sredinom 70-ih, zbog energije, iskrenosti i tematike, bio proto-punk izvođač.

Prekrasne dionice

Od ukupno 12 pjesama na albumu “High Hopes”, Morello svira gitaru na čak njih osam, što dovoljno govori koliki je utjecaj izvršio na Springsteena i ukupnu zvučnu sliku, pa i samu ideju albuma koju je uvelike organizirao i producent Ron Aniello. Za magazin Rolling Stone Aniello kaže kako su “posrijedi pjesme koje se nisu uklapale u određeni album, a znate koliko je on opsjednut narativnošću svakog albuma, ali i koje su fantastične same za sebe.” To je i glavna potka albuma koji Springsteen naziva “anomalijom” u svom opusu. “High Hopes” jest jedan od njegovih najmanje cjelovitih albuma, no na njemu ima i prekrasnih pjesama i briljantnih dionica.

Velika očekivanja

Spomenuta “Down In The Hole” jedna je od najpotresnijih i najdojmljivijih Springsteenovih pjesama, i to ne samo od ponovnog okupljanja The E Street Banda naovamo. Uznositost naslovne skladbe i vjera u ispunjenje sna odjavne “Dream, Baby, Dream” ipak daju okvir za album o velikim očekivanjima koja možda i neće biti ostvarena za svakog od nas, ali u koja unatoč tragičnim životnim pričama valja vjerovati. Samo je stvar ukusa hoće li vam se dopasti što je od takvih tragičnih priča, kakve nose “American Skin” i “The Ghost Of Tom Joad”, učinio pirotehnički raspoloženi Morello kojeg Springsteen naziva svojim “filterom” i svojom “muzom” te ga s pravom svrstava uz bok Townshenda, The Edgea i Marra, ali teško je reći da se nove verzije temelje na pogrešnim odlukama. Naime, niz Morellovih, ali i Springsteenovih i Aniellovih te rješenja The E Street Banda čine se zanimljivim i predstavljaju Bossa u prilično modernom svjetlu, a da ipak nije izgubio svoju prepoznatljivost.

Dapače, skladbe koje idu tim, “modernijim” smjerom - “Harry’s Place”, “American Skin”, “Down In The Hole”, “Heaven’s Wall”, “The Ghost Of Tom Joad” - domljivije su od onih koje koketiraju s (irskim) folkom poput “This Is Your Sword” i “Hunter Of Invisible Game” i onih koje pokušavaju igrati na kartu albuma duhovne, kršćanske i gospel glazbe koji je Springsteen planirao pa otkazao i umjesto njega snimio “Wrecking Ball”. U redu, “High Hopes” nije fokusiran poput “Magica” ili “The Risinga”, ali je lijep i otvara moguća nova poglavlja za Springsteena koji je posljednjih dvanaest godina zaposlen koliko i u prvih dvanaest godina karijere. Uostalom, zašto čekati neki novi box set kad Springsteen od nešto starih i nešto novih snimaka, “usput”, može sastaviti solidan album?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:24