Nova koncertna izvedba prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog (dvorana Lisinski 7. svibnja) ponovno je otvorila neka pitanja hrvatske glazbene povijesti.
Onaj tko je čitao uvodno slovo dirigenta Mladena Tarbuka u programskoj knjižici, našao se u nedoumici: naime uvaženi maestro o složenom poslu otkrivanja izvornih slojeva djela kaže kako se autograf nalazi u “sadašnjem jezivom stanju”, da bi nešto kasnije ustvrdio “kako ne postoje tragovi ikakvog zapisa ‘Ljubavi i zlobe’ rukom Lisinskoga”. Što je dakle na stvari? Jer, ako je autograf “u jezivom stanju”, znači da je ipak pisan rukom autora, a ako pak nema “ruke Lisinskoga”, onda nema ni autografa?!
Bilo bi sve dakako jasnije da je programska knjižica dobila i temeljitu muzikološku obradu tematike, ovako ostalo je nedorečeno, pa i široj publici nepoznato, zašto je autograf u jezivom stanju i tko je sve i zbog čega “prčkao” po notama prve hrvatske opere praizvedene 1846. godine, a od tada do danas u nekoliko navrata i scenski postavljene te prije deset godina i koncertno izvedene.
Bilo kako bilo, hvale vrijedan je bio trud maestra Tarbuka da se suvremenoj publici predstavi ilirski ponos, prva hrvatska opera, nastala samo deset godina nakon prve slavenske “Ivana Susanjina” Mihaila Glinke, a dvadesetak prije proslavljene “Prodane nevjeste” Bedriha Smetane.
No je li hvale vrijedna ideja polučila istovjetan rezultat? Tek djelomično, i to ponajprije otvaranjem nekih brojeva koji su u koncertnoj izvedbi prije deset godina bili izostavljeni. Međutim, ako se željelo rekonstruirati i oživjeti izvornik postavlja se pitanje jesu li Lisinski i njegov instrumentator imali na raspolaganju tako veliki i snažan orkestar za kakav se odlučio Tarbuk? Teško je u to povjerovati ako se zna kakvu je oskudicu orkestralnih glazbenika a pretežno amatera zatekao Zajc dvadeset pet godina kasnije! U svakom slučaju, unatoč impresivnim gradacijama i dramatskom izražaju odličnog Simfonijskog orkestra HRT-a i zvučnog zbora iste kuće, zvukovna slika doimala se odveć teškom za glazbu i izvodilačke mogućnosti Lisinskijeva doba.
S prijašnjih izvedbi poznate vokalne poteškoće tražile su iznimno spremne pjevače sposobne za tehničke finese (ali i skladateljske nespretnosti) koje se postavljaju pred interprete.
Gotovo da se u nekim ulomcima više vikalo nego pjevalo. Od glavnih tumača zahtjevima nisu uspjeli udovoljiti ni prečesto distonirajuća sopranistica Evelin Novak ni tenor Domagoj Dorotić koji je s naporom ispjevavao visine.
Obećavajuće se predstavio Leon Košević lijepom i sonornom baritonskom bojom koja još mora dobiti na plemenitosti i sjaju. Manje posla imao je uvjek izražajni i dostojanstveni bas-bariton Giorgio Surian, kao i korektni tenori Mario Bokun i Stefano Surian.