Nervozan i nazubljen, jezičav i buntovan, gnjevan i tjekoban post-punk londonskog kvinteta

Moglo bi se reći da su Sleaford Mods inspirirali plejadu mladih, ljutitih i bijesnih britanskih i irskih bendova čiji članovi ne žele zatvarati oči i uši pred svijetom koji odlazi k vragu.

Fontaines D.C. i Idles takvim su pristupom i poput britve oštrim post-punkom došli i do vrhova top lista, a sličan se uspjeh smiješi i kvintetu Shame iz južnog Londona čiji je drugi album "Drunk Tank pink" producirao James Ford iz Simian Mobile Disca koji je isti posao obavljao za Arctic Monkeys, Florence And The Machines, Foals, Depeche Mode i druge.

Rezultat je nervozan i nazubljen, jezičav i buntovan, gnjevan i tjeskoban post-punk koji će iskusnije slušatelje podsjetiti na The Fall, Gang Of Four, Wire i TV Personalities s ove, ali i na Talking Heads, Television, Sonic Youth i Fugazi s one strane velike bare.

Upozorio sam 2018. na njihov debi "Songs Of Praise", no "Drunk Tank Pink" još podiže ljestvicu, a stihovi "In my room, in my womb/Is the only place I find peace/All alone, in my home/Yeah, I still can't get to sleep" iz centralne "March Day" te "I need a new solution/I need a new resolution/And it's not even the end of the year" iz zaključne "Station Wagon" sažimaju kolektivni osjećaj paranoje u kojoj smo se našli tijekom prošle, a sve smrdi da će nam tako biti i ove godine. Shame je bend koji vješto miješa egzistencijalizam s apsurdnim i nadrealnim.