Zaista je nepravedno što svi padaju u nesvijest na bilo koji projekt Damona Albarna dok gotovo nitko da se osvrne na solidnu nisku albuma Blurova gitarista Grahama Coxona, koji je surađivao i Paulom Wellerom, Edom Harcourtom i Peteom Dohertyjem te s bendom Duran Duran. Coxonova pozicija u odnosu na Albarna nalik je na poziciju Johnnyja Marra s tri vrlo dobra albuma u odnosu na Morrisseyja koji je totalno otišao na kvasinu. Zadovoljštinu s albumima Coxon može tražiti kod iskusnih kritičara poput potpisnika ovih redaka; dakle starih prdonja koji će i na "Castle Parku" - snimljenom još 2011. godine u sklopu snimanja albuma "A+E", no objavljenom tek sada - nalaziti razne poveznice s ovim i onim iz duge povijesti britanske rock i pop glazbe.
Takvi će u Coxonovim pjesama nalaziti šarma, jednostavnosti, mudrosti i pitkosti kakvi krase kasnije pjesme Raya Daviesa, Iana Huntera, Nicka Lowea, Paula Wellera, Richarda Hawleyja, pa i Paula McCartneyja. Na pamet mi je pao i naslov albuma "All Mod Cons" grupe The Jam jer "Castle Park" je baš pravi mod album, samo što nije nastao u šezdesetima ili sedamdesetima, nego prije petnaestak godina. Ako pjesme - ipak su ovo ostaci snimanja iz 2011. godine - i nisu podjednako upečatljive, a i vokalno Coxon u odnosu na Albarna ima isti problem kakav Marr ima u odnosu na Morrisseyja, melodije su prvoklasne i to je ono što "Castle Park" čini elegantnim, a ugođajnim i nostalgičnim albumom. Nije sve u pogledu kroz šoferšajbu, ima nešto i u retrovizoru.
GRAHAM COXON
Castle Park
Transgressive
žanr: power-pop/garage-rock
ocjena: 3 i pol
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....