Koncert Zagrebačke filharmonije u Crvenom ciklusu u petak, 24. travnja donio je svježinu mladosti i nove glazbe u neoromantičnom ruhu. Orkestar je u punom sastavu predstavio tri sasvim nepoznata i na ovim prostorima neizvođena djela u interpretaciji predvođenoj mladim glazbenicima s respektabilnom međunarodnom karijerom – Australca s budimpeštanskom adresom Benjamina Bayla koji je pritom prvi put stigao u Hrvatsku, te našeg Omišanina zvjezdanog pijanističkog statusa, Lovru Marušića, kojega, začudo, (pre)rijetko ugošćuju hrvatski orkestri. Riječ je o jednom od najzanimljivijih hrvatskih pijanista koji pri svakom susretu ponovno iznenađuje naše uši i svakom prigodom nadmašuje samoga sebe. Ovoga se petka već i po odabiru djela pokazao kao hrabri umjetnik koji proširuje granice i ne boji se najvećih izazova. Odabrao je 2. Koncert za klavir i orkestar u G-duru, br. 2, br. 44 Petra Iljiča Čajkovskoga za kojega ni najveći poznavatelji "lika i djela" velikog skladatelja simfonija, koncerata, opera i baleta ne znaju da uopće postoji.
Dok je njegov 1. klavirski koncert u b-molu, op. 23 po sveprisutnosti i popularnosti opće mjesto klasične glazbe zaživjelo i u pop-kulturi s glavnom temom u hitu "Ljubav za sve" Sandija Cenova, jedva da se zna da je isti skladatelj napisao još dva djela istoga žanra. Dok je njegov treći klavirski koncert kao svojevrsna nedovršena Sedma simfonija zaživio u jednom stavku, drugi je koncert Čajkovskog maestralno 45-minutno ostvarenje koje pokriva i baletni polet i virtuozitet solističkog muziciranja, li i orkestralnu fleksibilnost u rasponu od najintimnijih solističkih situacija do vehementnih tuttija, slava života u svim facetama. Nema podatka da je djelo ikad izvedeno u Hrvatskoj, ali nakon što smo ga čuli, nije ni čudno: nevjerojatno je teško i za solista i za orkestar, traži intenzivnu pripremu i bravuroznost cijelog kolektiva, a uz snažnog pijanista još i dvojicu jednako spretnih solista unutar orkestra – violinista i violončelista. Svime je time ovladala naša Filharmonija pod majstorskim vodstvom maestra Bayla koji donosi zrak udaljenih krajeva u kombinaciji s najboljom školom i tradicijom europskih klasika koje je upio studijom na kraljevskim institucijama Oxforda i Londona, te kao asistent najvećih dirigentskih umova današnjice poput Ivána Fischera i Yannicka Nézet-Seguina. Svjestan veličine zadatka, maestro Bayle u središnjoj skladbi solistu daje potpunu slobodu izraziti svoju moć i smješta orkestar u njegovu sjenu prateći u dahu njegove raskošne pasaže.
Od prvog je tona bilo jasno da je Lovre Marušić svojevrsni nadri-pijanist: potpuno je nevjerojatno da ovaj naizgled krhki mladić na istom klaviru marke Stainway koji pod raznim prstima slušamo na sceni Velike dvorane Lisinski stvara tako moćan, iskričav, nosiv zvuk koji suvereno vlada cijelom piramidom orkestralnog vala i sigurno gađa naš pleksus. Zgušnjavanje i razrjeđivanje koncertantnog sloga u prvom stavku dovode do čak tri solističke refleksivne kadence u kojima je Marušić pokazao puni spektar sviračke moći, dok se u drugom stavku epizodno izmjenuje u solističkim nastupima koncertnog majstora, violinista tople boje, Martina Draušnika, i prvog violončelista orkestra, vrlo muzikalnog Smiljana Mrčele koji samo za tu potrebu mijenja mjesto sjedenja tik do pijanista, kako bi ga bolje vidio i čuo. Treći je stavak donio beskonačni tour de force zajedničkih snaga u ubrzanoj utrci bez pobjednika, s ovacijama gledališta u kojemu su se kolegi došli diviti svi njegovi prethodnici u ovoj intenzivnim pijanizmom obilježenoj sezoni – i Martina Filjak, i Ivan Krpan, i Jan Niković, pa čak i najmlađi među njima, Ivan Petrović-Poljak. Fokusiran na romantični izričaj ovaj je maturant moskovskog konzervatorija i današnji redovni profesor na Privatnom glazebnom učilištu Gustav Mahler u Klagenfurtu zagrebačkoj publici zahvalio minijaturom iz ciklusa Cuatro Estampas Andaluzas Joaquina Rodriga.
Svjestan konteksta u kojemu mu je pripala povijesna čast da na ovako spektakularan način Lisinskom prvi put predstavi nepoznato djelo omiljenog skladatelja, solist je iz dvorane pomno pratio i druge skladbe na programu večeri, što inače nije običaj kod solista programa: cirkusantsko-ironičnu Serenadu za orkestar u f-molu, op. 3 Léa Weinera, mađarskog skladatelja prve polovice 20. stoljeća, te velebnu raskošnu jednosatnu 1. simfoniju u b-molu Engleza poznatog po lojalnosti britanskoj kruni i primijenjenoj glazbi - Sir Williama Waltona. Nakon niza "uvoznih" skladateljskih imena na britanskom otočje, on je osvjetlao obraz kraljevstva kao vodeći autor minulog stoljeća koji se proslavio svijetom. Njegov simfonijski izraz u djelu zapošljava kompletan sastav orkestra u gustom slogu pojačanom ulogama raskošnih udaraljki i limenih puhača. Waltonovim smo filmskim pripovjednim glazbenim stilom preletjeli nekoliko galaksija i doživjeli nekoliko ratova zvijezda sa sretnim završetkom, a naši su kapetani-junaci slobodne plovidbe bili Kunoslav Babić na prilično zaposlenoj tubi, trubač Mario Lončar kao nositelj fanfara, oboist Zoltan Hornyanszky kao stručnjak za nosivi melankolični melos, klarinetist Davor Reba u solističkim vapajima, kao i kraljica orkestra, flautistica Ana Batinica, u ptičjem pjevu prozračnih slogova. Podulji je koncert zahtjevan za sviranje i slušanje do krajnosti izdržao koncentraciju pozornosti publike koja je gromoglasnim ovacijama zahvalila glazbenicima i maestralnom dirigentu na potpunom ispunjenju srca i duše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....