NEKO CASE Jedna je od najsenzualnijih američkih kantautorica (u koju su dijelom ugledale i naše Lovely Quinces i Irena Žilić)

U proteklih dvadesetak godina Neko Case se potvrdila kao jedna od najkvalitetnijih američkih kantautorica čiju intrigantnost, unatoč dvama ulascima u Top 20 najprodavanijih izdanja u Americi, načelno ne prati srazmjerna popularnost. Srećom, još uvijek postoje diskografske kuće poput ANTI koje autore poput Neko drže kao kap vode na dlanu, a nešto slično vrijedi i za Lauru Viers i k.d. lang s kojima je 2016. godine objavila zapaženi album “case/lang/veirs”, a koji me podsjetio na ranije zajedničke albume “Trio” i “Trio II” Emmylou Harris, Dolly Parton i Linde Ronstadt.

Prije tog albuma s Veirs i lang, Case je na šest solističkih albuma - možda i zato što je praktički od početka samostalne karijere pa do danas i članica kanadskog kolektiva The New Pornographers - surađivala s nizom istaknutih glazbenika i autora. Joey Burns i John Convertino iz Calexica, njihov mentor Howe Gelb iz Giant Sanda kao kum i Garth Hudson iz The Banda kao jedan od praočeva americane pa Marc Ribot kao nekadašnji suradnik Toma Waitsa i Elvisa Costella te kantautori Ron Sexsmith i M. Ward samo su najpoznatiji među onima koji su svirali i pjevali na albumima Neko Case.

Ni “Hell-On” nije iznimka po pitanju kolaboracija pa su se Neko i ovaj put pridružili Burn i Convertino, kolegice Veirs i lang te kolega A.C. Newman iz The New Pornographersa i Erich Bachman iz Archers Of Loaf s kojim je snimila senzibilan pop duet “Sleep All Summer”, ali i Beth Ditto i Mark Lanegan s kojim je otpjevala “Ljepotica i zvijer” duet, lutalačku i sumračnu “Curse of The I-5 Corridor”. Nadalje, “Hell-On” nije iskorak ni u vokalnom smislu pa se njezin glas i dalje doima baršunasto maznim i poput mjerne jedinice za seksepil damskih vokala. Zvonak i relativno visok, a ipak blago zatamnjen i tajnovit, kremast i slatko-gorak poput najfinije čokolade posute zrncima soli i prahom čilija, da ne potežem onu staru o medu i pelinu.

Ponovo imam dojam, dok slušam Neko, da se u njezinom glasu reinkarnirala Patsy Cline s osobinama Wande Jackson i Lorette Lynn te pjesmama kakve bi potpisala i Lucinda Williams. Osnovna promjena, pak, leži u produkciji koju potpisuje Bjorn Yttling iz švedskog trija Peter, Bjorn & John koji je efektno pomirio gotičku americanu, apokaliptični country & western, soft-rock i čas komorni, čas barokni pop u elegantnim i profinjenim skladbama, nastalima u periodu tijekom kojeg ju je netko nazvao telefonom u Švedsku i rekao da joj upravo pali kuću u Vermontu.

Čitam da ju je prije toga netko i motrio pa je “Hell-On” i odraz osobnog pakla kroz koji je prošla radi paleža kuće i voajerstva, odnosno motrenja iz potaje. No umjesto da je shrva, taj požar je u njoj razgorio plamen jedne od najstrasnijih i najsenzualnijih američkih kantautorica u koju su se dijelom, glasovima i pjesmama, ugledale i naše Lovely Quinces i Irena Žilić.