WILCO

Ne shvaćam zašto bi rock i dalje trebao biti opsjednut mladošću, najveća žrtva ageisma, art forma u kojoj je zabranjeno odrasti

Wilco, INMusic

 Tomislav Kristo/Cropix/Cropix
‘Cruel Country‘ politični je album zrelog autora kakvog današnji klinci ne bi znali niti željeli snimiti

Ne shvaćam zašto bi rock i dalje trebao biti opsjednut mladošću, najveća žrtva ageisma i jedina umjetnička forma u kojoj bi bilo zabranjeno odrasti i sazreti. Zašto ljudi i dalje čitaju pisce starije od trideset i gledaju filmove režisera starije od trideset godina života? Zašto to ne bi činili i u rock glazbi? Možda ćemo takav stav trpjeti još neko vrijeme jer je rock bitno mlađa umjetnička forma od književnosti i filma, no možda rock ipak postane pangeneracijskom glazbom što donekle potvrđuje i naša publika. I rock glazbenici su postali pangeneracijski i doista je sjajno biti u prisustvu uglednih starina poput Neila Younga ili Nicka Lowea i ugledati se na njih, biti njima inspiriran. S druge strane, možda će rock postati marginaliziran poput jazza - rekao je Jeff Tweedy u razgovoru koji smo Ante Tomić i ja vodili s njime prije premijernog hrvatskog koncerta grupe Wilco na Zagrebačkom velesajmu.

Deset godina poslije dvanaesti album Wilca nije ni objavljen na CD-u, jer se promijenila tehnologija i način slušanja glazbe kroz streaming, a dvostruki LP još ne jer vjerojatno kasni zbog nestašice vinila i pomanjkanja proizvodnih kapaciteta. Tih istih deset godina poslije rock je uglavnom postao domena zrelijih, da ne velim starijih slušatelja, a mladi rock glazbenici - trenutno je tek nešto drugačije u Irskoj, Velikoj Britaniji i Australiji - teško postaju popularni. Iskreno, zaboli me ona stvar za to, sve dok je autora poput Jeffa Tweedyja i bendova poput Wilca.

Taj bend su često nazivali "američkim Radioheadom", no Tweedy nam je i o tome prije deset godina iznio zanimljivo promišljanje. "Neku noć smo razgovarali o Radioheadu, nakon koncerta u Bolonji, jer smo imali osjećaj kako publika nije baš shvatila tu našu, prilično radosnu rock ‘n‘ roll katarzu na kraju koncerta. Činilo nam se kao da je publika, koja je došla na naš koncert, došla samo zato što je negdje pročitala da smo ‘američki Radiohead‘. Nemojte me krivo shvatiti. Volim Radiohead i dečke iz tog benda, ali oni se stvarno boje prošlosti i toga da ispadnu poput folk-trubadura, no vješto svode osjećaje na jednu određenu razinu i zato su jako dobro prihvaćeni, dok smo mi puno nespretniji i nemarniji po tom pitanju pa su nam emocije razbacane. Zapravo, najviše volim kad se Radioheadu dogodi pjesma, kad se malo oslobode. Wilco, pak, ima sličan pogled na povijest kao The Band. Pokušavamo prigrliti povijest i nastaviti tamo gdje su naši veliki prethodnici stali. The Band je duhovno sličan nama, ali pokušavamo ne imitirati ih", rekao nam je tada Tweedy. I poslije, tijekom razgovora, dometnuo: "Privatno sam prilično političan, mnogo više od prosječnog Amerikanca. No, kao autor stojim pri tome da je stvaranje glazbe i umjetnosti jedan mnogo viši teritorij, posebice u duhovnom smislu, nego što je to politika. Ponekad pokušavam ljudima mijenjati percepciju stvari, ali ne želim im govoriti kako da razmišljaju."

image

Wilco "Cruel Country"

Ove citate iz intervjua s Tweedyjem, čiju grupu Wilco zbog operacije raka bubrega, nažalost, nisam slušao i gledao uživo na INmusicu 2016. godine, naveo sam jer se doimaju poput postamenata novog, dvostrukog albuma "Cruel Country". Prvo, ovakav album Radiohead se zaista nikada ne bi ni usudio ni znao osmisliti i snimiti. Drugo, novi album Wilca može se pojmiti kao ekstenzija The Banda ili barem country-rock crte u njihovu opusu. I treće, "Cruel Country" totalno je politični album jednog zrelog autora kakvog današnji klinci ne bi željeli ni znali osmisliti i snimiti, ali i album kojim Jeff Tweedy nikome ne nameće svoj stavove, nego vam ostavlja na volju da se zamislite zašto je njegova Amerika "okrutna zemlja" koju unatoč svemu voli. Već je time postignuta ambivalentnost Tweedyja spram Amerike.

Zna da je Amerika u mnogim segmentima okrutna, bešćutna i gadna, ali i zašto je unatoč tome i dalje lijepa, privlačna i velika. U tom njegovu promišljanju mogu prepoznati i svoj odnos spram Amerike, stečen kroz bavljenje američkom popularnom glazbom i kulturom, ali i kratkim bivanjem u njoj 2004. godine. Štošta mi se u Americi ne sviđa, počevši od toga da je posrijedi okrutno društvo bez socijalne zaštite i zdravstvenog sustava kakav imamo u EU. Sve je tamo postavljeno "na nož" i podređeno bogaćenju kao najvažnijem mjerilu nečijeg uspjeha, a siromašne tko šljivi, što dovodi i do lomova poput nedavnog masovnog ubojstva u Teksasu. S druge strane, nigdje se nisam osjećao tako slobodno i nezavisno kao u tom istom Teksasu.

Još važnije, mnogo toga što o Americi na svoj način misli Tweedy, a koji je unatoč svim njezinim manama voli, osjećam i ja kad je posrijedi Hrvatska. Znam da je Hrvatska u mnogočemu užasna država i također sve bešćutnija spram siromašnih i obespravljenih, ali je kao zemlju i dalje smatram svojom. Ili, kako bi to Tweedy u jednoj od novih pjesama rekao: "I like it here, on the plains/From what I see on my TV/There isn‘t any point in being free/When there‘s nowhere else/You‘d rather be". U slobodnom prijevodu: što će mi sloboda u Švedskoj kad ja radije ostajem u Hrvatskoj, a i na TV-u vidim da je, kad zagusti, svuda sranje, samo što je u Hrvatskoj zagustilo prije nego u Švedskoj.

No u toj ljubavnoj rečenici Tweedyja spram Amerike krije se i kritika kao jedini način da se na pravi način voli svoja zemlja. Još je izravniji u jednoj od strofa naslovne pjesme - "I love my country stupid and cruel/Red, white, and blue/All you have to do is sing in the choir/Kill yourself every once in a while/And sing in the choir/With me" - kojom raskrinkava domoljubno licemjerje kakvima su premrežene i Amerika i Hrvatska. Treba li, pak, naći poantu kojom se Tweedy već dulje vrijeme rukovodi u svom odnosu prema svom životu, zemlji i svijetu, onda je to možda stih "The best I can do/Is try to be happy for you/In a sad kind of way" iz pjesme "Sad Kind Of Way". Pritom nije važno pjeva li Tweedy te stihove svojoj supruzi ili svojoj zemlji jer je ionako poznat po tome da miješa intimna stanja i političke stavove. Kao i sumnje i dileme s nadanjima i očekivanjima.

image

Wilco u Bergenu, Jeff Tweedy

Gonzales Photo/jarle H. Moe/Avalon/Profimedia/Gonzales Photo/jarle H. Moe/Avalon/Profimedia

Kad bismo se malo poigrali naslovom albuma, jer nas takva igra dovodi i do njegove glazbene naravi, "Cruel Country" se umjesto "Okrutna zemlja" može prevesti i kao "Okrutni Country". Ne u smislu da je country kakvog na novom albumu dominantno izvode Wilco okrutan po zvuku jer nije. Upravo suprotno, mek je i nježan, topao i ugodan, dobronamjeran i osjećajan; baš onakav kakav jest dobar country ili country-rock blizak starim radovima Grama Parsonsa, Neila Younga, Boba Dylana ili The Banda. Posrijedi je nešto drugo, a to je da ugodnu, opuštenu i melodijski krasnu i senzibilnu glazbu ovog dvostrukog albuma - sačinjenog od dvadesetak pretežito trominutnih pjesama koje je Wilco snimio u svom prostoru za probe - prate uglavnom depresivni i tjeskobni stihovi o otuđenju u vlastitoj sredini, gradu, zemlji. Stihovi o tome kako je to kad se počneš osjećati strancem kod kuće, ma koliko voliš svoj dom u užem i širem smislu tog pojma. I kad, povrh toga, znaš da drugdje više ionako ne možeš. Naročito ne ispočetka, jer si bolestan i star, a i svjestan činjenice da ni u bližem i daljem susjedstvu trava nije bitno zelenija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 23:30