Piše Aleksandar Dragaš

‘Najspektakularniji rock‘n‘roll cirkus svih vremena razvalio je Arenu. Šteta što iz udruge Pravo na život nisu ranije pokrenuli kampanju...‘

Koncert u Areni. Čuli smo, vidjeli i naučili što je to rock-spektakl

 Vanesa Pandzic/Cropix
Ultra, prema onome što sam vidio na televiziji, izgleda flah spram spektakla Kissovaca. Zasjenili su na razini spektakularnosti sve velike koncerte kojima sam prisustvovao

Šteta što su članovi udruge Pravo na život svoju kampanju protiv koncerta grupe Kiss pokrenuli tek na dan nastupa, a ne prije dva-tri mjeseca, jer bi u tom slučaju zagrebačka Arena vjerojatno bila krcata, a ne tek solidno ispunjena, i to bez najgornjeg ringa tribina. Još je veća šteta što nisu bili na koncertu grupe Kiss. Jer baš su tamo mogli upoznati jednu od najdivnijih mladih hrvatskih obitelji čiji je sinčić od četiri ili pet godina, s tatinih ramena i sa slušalicama protiv buke uz pažnju mame, zajedno s bendom otpjevao refrene hitova "I Was Made For Lovin‘ You" i "Rock And Roll All Nite". Tom preslatkom kinfaču jednostavno sam morao dati "high five". Usput, da su bili na koncertu grupe Kiss, mogli su steći poduku na temu poštenog i teškog rada od strane njujorških Židova koji samo vole i praše glasnu rock‘n‘roll zabavu.

Dakle, poklonike Sotone vidjeli nismo, premda sam osobno stajao na samo pola metra od Kissovaca radi zajedničkog fotografiranja, ali smo čuli, vidjeli i naučili što je to rock-spektakl. Šteta što nam tu lekciju Kiss nisu održali koncem 70-ih jer bi tako već četiri i pol desetljeća ovdje imali "benchmark" za sve što se u nas pokušava nazvati spektaklom; bez obzira na to je li posrijedi rock-koncert, pop-event, estradnjačka zabava, narodnjački dernek ili Ultra koja, prema onome što sam vidio na televiziji, izgleda flah spram spektakla Kissovaca. Zapravo, čak su i pozornice Stonesa ili U2 na stadionima nekako siromašne prema onome što su Kiss kao bogovi rocka postavili u Areni.

Plina za bacače plamena su u dva sata potrošili koliko Njemačka nije dobila od Rusije tijekom cijele minule subote, ispucali vatrometa kao da je Nova godina, svirali s konzola koje se bez zaštitnih ograda dižu i do dvadeset metara visine, s koliko je publiku izvodeći "God Of Thunder" promatrao Gene Simmons, da bi Paul Stanley zip-lajnom preletio publiku kako bi na drugoj pozornici izveo "I Was Made For Lovin‘ You". Njegova "žičara" za razliku od Bandićeve radi besprijekorno, a i cijeli "End Of The Road" šou Kissovaca - amalgam rock-koncerta kao vrhunske predstave, cirkusa u stilu Cirque du Soleil, karnevala s kostimima kakvih se ne bi posramili ni u Rio De Janeiru, egipatskog hrama s dvadesetmetarskim kipovima članova benda i horor filmova s pjevanjem i gitarama koje ispaljuju eksplozije - zasjenio je na razini spektakularnosti apsolutno sve velike koncerte kojima sam prisustvovao u životu. Čak i onako spektakularne kakve priređuju AC/DC, jer bio je to rock‘n‘roll koncert na kojem sam se osjećao kao da me netko, dok sam bio klinac, odveo u tvornicu najfantastičnijih igračaka u kojem ti besplatno daju da isprobavaš sve modele vlakića i autića, aviončića i brodova koje možeš zamisliti. Zapravo, ne mogu niti zamisliti koliko je uživao moj mali "rock‘n‘roll kompić" s početka teksta i što će u ponedjeljak ispričati svojim frendovima u vrtiću jer njegovi mama i tata sigurno rade umjesto da se švercaju na shemu "roditelj-odgojitelj".

image

Čak su i pozornice Stonesa ili U2 na stadionima nekako siromašne prema onome što su Kisspostavili u Areni

Vanesa Pandzic/Cropix
image

Oduševljena publika

Vanesa Pandzic/Cropix

A šteta je i što LGBT publika (ovdje) nije prepoznala Kiss kao neke svoje heroje jer bi se bolje zabavila nego uz Eurosong jer su najave Paula Stanleyja i njegovi scenski pokreti u pripijenom, šljokičavom kostimu totalno gayish. Uza sve to, on kao gitarist i lead vokalist i basist Gene Simmons kao drugi lead vokalist besprijekorno odrađuju svoje pjevačke i sviračke dionice, a uz njih i gitarist Tommy Thayer te za moj ukus možda malo premekani bubnjar Eric Singer koji se pak iskazao kao odličan pjevač dok je na bisu za klavirom i uz orkestriranu matricu izveo legendarnu baladu "Beth". Možda su neki prateći vokali također bili puštani s matrice, jer moj frend Pišta kaže da je nemoguće da ih tako točno pjevaju, no to i nije važno. Ali ono što definitivno jest - ključne pjesme poput uvodne "Detroit Rock City" tijekom koje se bend doslovce s vrha Arene spustio na pozornicu, eksplozivne "Shout It Out Loud" i "Deuce", "Say Yeah", čiji refren mogu zapamtiti i oni koji nisu naučili brojati do četiri, "Lick It Up" s dugim jezikom Genea Simmonsa, thorovski gromoglasna "God Of Thunder", drmajuće "Calling Dr. Love" i "Black Diamond", nenadmašni disco-rock hit "I Was Made For Lovin‘ You" te na bisu raspištoljene "Do You Love Me" i "Rock And Roll All Nite" bile su sjajne i podmazane poput uglancanih limuzina koje zuje Las Vegasom ili Los Angelesom. Žao mi je što nisu izveli "Two Timer", "Strutter", "C‘mon And Love Me" i "Love Gun", ali unatoč tome Kiss su ukazali što to danas jako nedostaje rocku.

image


Koncert u Areni

Vanesa Pandzic/Cropix
image

Publika na koncertu

Vanesa Pandzic/Cropix

Da se razumijemo, nisam malouman pa da ne mogu shvatiti da ima barem sto bendova i kantautora čije su pjesme u umjetničkom smislu ili po društvenoj relevantnosti važnije od vrlo jednostavnih i stihovno plitkih hard rock pjesama Kissovaca o ljubavi, seksu i ludom rock‘n‘roll provodu, za koji im nikada nisu trebale droge, pa čak niti alkohol, e kakvi su to sotonisti. Naravno da nikada u istu ravan ne bih stavio Nicka Cavea, koji je nedavno raznježio Jarun, i Kiss, koji su se raspucali po Areni, ali ni ne radi se o tome. Posrijedi je činjenica da Kiss žele i znaju publici priuštiti glasnu rock‘n‘roll zabavu i da se toga - za razliku od mnogih, pogotovo novijih rock-bendova koji bespotrebno filozofiraju i kompliciraju dok sebi gledaju u cipele, a što ih svrstava u red atraktivnosti ameba - ne srame! Dapače, milijune klinaca su zbog tog elementa zabavnosti i spektakularnosti uveli u rock‘n‘roll, a to danas novi bendovi ne čine pa je rocku i zbog toga pala popularnost.

Zato omladina i jest više na Ultri nego na rock-koncertima, ali sam ipak ostao iznenađen koliko je tinejdžera i dvadesetogodišnjaka došlo na Kiss, koji očito nemaju problem s obnavljanjem publike iako su u Zagreb prvi put došli na posljednjoj "End Of The Road" turneji; točno pola stoljeća nakon što su počeli odvaljivati monumentalne rifove i hitove kojima su u hard rocku i heavy metalu postali ono što su Ramonesi bili i ostali za punk i alternativni rock. Zajedničko tim dvama njujorškim sastavima je što su bili i ostali jednostavni u pjesmama, ikonični s instantno prepoznatljivim imidžem i zvukom te što su baš po uzoru na njih nastale na tisuće drugih bendova, uključivši Iron Maiden, Metallicu, Nirvanu, Pearl Jam i Foo Fighters. I što su klinci dovoljno rano u svom životu kroz njih mogli shvatiti što je to rock‘n‘roll, zakačiti se za njega i ludo zabaviti. Razlika je tek u tome što su Kiss, kao i AC/DC, imali jaču pirotehniku i skuplja scenska pomagala od Ramonesa te time zakačili više klinaca. Ukratko, najspektakularniji rock‘n‘roll cirkus bio je u Zagrebu na samo jednu večer i otišao iz njega. Nema više, pa tko nije bio, neka plače što je propustio jednu od najboljih koncertnih zabava koju si je mogao priuštiti za života i koja se više neće ponoviti u Zagrebu. Moj mali "kompić", premda ima samo četiri ili pet godina, znao je da se Kiss ne propušta, a "stari konji" koji su ostali doma neka se grizu.

image

Specifičan modni izričaj

Vanesa Pandzic/Cropix
image

Zagreb, 090722.
Koncert kultne americke grupe Kiss u dvorani Arena.
Foto: Vanesa Pandzic/CROPIX

Vanesa Pandzic/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2022 06:36