MORRISSEY Vječni cinik čije suptilne pjesme tužne do bola govore o svijetu nehumanih ljudi

S pedeset i pet godina na plećima od kojih mu je samo pet proteklo uz The Smithse koji su ga na neki način odredili za cijeli život, Morrissey je ipak našao način da se iznova predstavi “urbi et orbi”.

Obnovljen je s bonus snimkama veći dio njegovog solističkog opusa, a ovih dana objavio je jubilarni, deseti studijski album “World Peace Is None Of Your Business”, i to za Virgin Records, no da bi do toga uopće došlo, krucijalna je bila Mozerova, prošle godine objavljena “Autobiografija”, kako sam kaže, prodana u više primjeraka nego bilo koji njegov album.

Premda su mu neki zamjerili što je ultimativno zahtijevao objavu autobiografije u bibilioteci “Penguin Classic”, inače rezerviranoj za djela “pokojnih klasika” - kao i čelništvu ugledne izdavačke kuće Penguin na odobrenju tog zahtjeva - strasti su se ubrzo stišale. Unatoč “pokojem izljevu narcisoidnosti i vrijeđanju debelih ljudi”, većina kritičara je ispravno procijenila kako je Morrisseyeva “Autobiografija”, uz Dylanove “Kronike, Vol. 1”, najbolja autobiografija jednog rock ili pop izvođača. Čitajući je ovih dana u ljetnome spokoju, lako mi se složiti s tom procjenom.

Izvrstan i kao prozaik

Načitao sam se solidnih autobiografija, ali iza većine njih, kao i onih dosadnih, jalovih i loših, uglavnom su uz samog aktera i autora autobiografije stajali i takozvani “ghostwriteri”. Ništa sporno, nisu svi izvođači podjednako “pismeni”, odnosno ako su i solidni, pa čak i veliki pjesnici, pjevači ili gitaristi, zašto bi automatizmom bili dobri ili izvrsni prozaici ili publicisti, no Morrissey je baš taj i takav.

Nepobitno veličanstven, inteligentan, suptilan i iznimno značajan britanski, ali i svjetski ugledan rock i pop pjesnik, Mozer je majstorski ispisao autobiografiju koja se može čitati i kao proza i kao publicistika; ne samo njegovog životnog puta nego i Manchestera i Velike Britanije u kojoj je tijekom 60-ih i 70-ih odrastao zaluđen glazbom, da bi tijekom 80-ih stasao u jednu od ključnih figura britanske popularne glazbe.

Opisujući kako je otkrivao singlice i LP ploče u jednom malom mančesterskom dućanu, Morrissey je u sjećanje prizvao i moje prve diskofilske korake u podjednako sivom i turobnom Zagrebu 70-ih. Premda stariji od mene gotovo osam godina - on odrastao u kapitalizmu, ja u socijalizmu - njegovo odrastanje posve mi je blisko i razumljivo. Dijelili smo slične kodove - on nešto prije, ja nešto kasnije.

Njega su “pomeli” T. Rex, Bowie i, ključno, New York Dolls. Mene Ramones, The Clash, Joy Division. “Sveto trojstvo” pretpankerske pop historije - Iggy Pop, Lou Reed, Patti Smith - posve nam je zajedničko. Zanimljivo je da Morrisseya uopće nisu dotakli Beatlesi (koje sam ipak slušao već kao osmogodišnjak) i Kinksi, a kamoli The Who, The Rolling Stones, Led Zeppelin ili Black Sabbath (koje sam počeo cijeniti desetak godina kasnije), no i to je razumljivo.

Odrastanje uz glazbu

Kada Mozer piše o glazbi, on je poima kao najvažniji identifikacijski kod vremena u kojem je odrastao u Manchesteru. Nekome tko je u Zagrebu odrastao uz punk i novi val te prezirao hard i prog-rock ili teško mogao provariti Deep Purple i Pink Floyd - čak i ako je kao klinac “posaugao” Status Quo, Sweet i Bay City Rollers - takav “fuck off” stav posve je razumljiv.

TV repertoar ponešto nam se razlikovao, ali poanta je da smo odrastali na sličan način - uz malo dostupnih informacija.

Zauzvrat, ono što smo čuli, vidjeli i pročitali, a dopalo nam se, rezoniralo je u nama tisuću puta snažnije nego kod YouTubeom danas predoziranih klinaca. Ono što smo čuli, a nije nam se dopalo, prezirali smo iz dna duše jer to nikako nisu bila postmodernistička, “anything goes” vremena.

Mladenačka faza

Gotovo jedina značajna razlika između Mozerovog i mog odrastanja leži u činjenici da su u nas škole bile humanije te da se u njima nije, kao u slučaju mančesterskih katoličkih škola koje je on pohađao, “batinjanjem” odgajao “ološ” koji nije ni zasluživao da bude nešto bolje od “kopača kanala”, “dostavljača kruha” ili, eventualno, “poštara”. Barem se tako nešto nije moglo reći za naše osnovne pa i dobar dio srednjih škola iz 70-ih i 80-ih.

Nas učitelji nikada nisu tukli kao što to opisuje Morrissey, a u 70-ima pa i 80-ima ovdje se još vjerovalo u podjednake šanse, makar za onaj dio mlade populacije koji želi učiti i raditi.

Socijalistički ideali nisu bili posve urušeni, ali i nama se na koncu dogodio tačerijanski okrutan kapitalizam koji je Morrisseya već koncem 70-ih, malo nakon punka, udario po glavi.

Nalik Lennonu

Neimaština je u njegovom dijelu Manchestera u 60-ima, iščitavam to iz “Autobiografije”, bila veća nego u mom, zapadnom predgrađu Zagreba u 70-ima, ali nitko nije bio gladan ili se smrzavao u stanu. S druge strane, okrutnost tačerijanstva, uz strast prema glazbi, ubrzo ga je nagnala da se uhvati pera i mikrofona te otisne u odiseju koja traje još i danas. U toj odiseji “World Peace Is None Of Your Business”, ako previše i ne korespondira s “Autobiografijom”, mada ima i takvih naznaka, ukazuje kako se Morrissey svojih načela ne odriče, čak ni na albumu koji se glazbeno prilično razlikuje od njegovih prijašnjih solističkih, a posebice djela The Smithsa.

Morrisseyeve pjesme često su tužne do bola, neizlječivo depresivne, potresno dešperatne i otrovno cinične. To se ni sada nije promijenilo, a u nekoliko navrata Mozer je i u tome na posljednjem albumu nadmašio samoga sebe, dotičući se kapitalizma koji smatra pogubnim za čovječanstvo te demokracije koju prezire zbog jalovosti.

Tako u uvodnoj, naslovnoj pjesmi albuma “World Peace Is None of Your Business”, nalik Lennonu prije četrdeset i kusur godina u “Working Class Hero”, konstatira kako “bogati moraju profitirati i postati još bogatijima, a siromašni još siromašnijima”, ali i to da “dokle god glasaš, podupireš isti proces”, pri čemu je danas raspodjela nacionalnog bogatstva mnogo neujednačenija nego ranih 70-ih.

“Earth Is The Loneliest Planet” u čijem se videospotu, neočekivano, pojavljuje Pamela Anderson donosi rezignirani zaključak da “ljudi nisu nimalo humani prema Zemlji”.

U “I'm Not A Man”, sukladno svojoj seksualnoj, ali i životnoj orijentaciji, briljantnom igrom riječi bježi od stereotipa muškaraca, ali u “Kick The Bride Down The Aisle” ne ostaje dužan ni onom tipu žene koja se udaje samo da si “nabavi roba koji će polomiti kičmu da zaradi dovoljno ne bi li se ona mogla izležavati”.

‘Staro gunđalo’

U sjetnoj, odjavnoj “Oboe Concerto” pomiruje se s time da je na njemu red da postane “staro gunđalo”. Navedene skladbe ponajviše su u korelaciji s njegovom “Autobiografijom”, a nije se teško složiti ni s kolegom iz magazina Uncut koji piše da je novi Mozerov album, “unatoč felerima”, nešto poput “savršene predposljednje epizode iz finalne sezone omiljene TV serije”. Viška melodramatike, naravno, ima, ali to je Morrissey.

Premda produbljuje ili dodatno zaoštrava neke svoje, već ranije poznate mizantropijske stavove, “World Peace Is None Of Your Business” glazbeno je bitno drukčiji od Mozerovih prethodnih albuma. Ponajviše zahvaljujući multi-instrumentalistu Gustavu Manzuru i iskusnom producentu Joeu Chiccarelliju koji je producirao Stana Ridgwaya (ex-Wall of Voodoo), Oingo Boingo, My Morning Jacket, Kurta Ellinga, Becka i, posebno važno, latin-rock sastav Cafe Tacuba.

Latino utjecaji

Naime, posljednji Morrisseyev album, sniman u Provansi, sadrži niz hispanskih i latinoameričkih glazbenih utjecaja, poput flamenco gitare u “Earth Is The Loneliest Planet”, što je negdje dalo mirisne, ali mjestimice i ne baš tako slasne nego nakinđurene plodove.

Unatoč tome, sve da i nije najbolji, “World Peace Is None Of Your Business” glazbeno-stilistički jest najraznolikiji pa i najhrabriji Mozerov album s povremeno efektnim produkcijskim zahvatima i nekoliko fascinantno napisanih skladbi, uključivši filmičnu atmosferu “Istanbula” i luckastu igru riječi u “The Bullfighter Dies” u kojoj se veseli smrti toreadora.

Tako nešto može i zna izvesti samo Morrissey koji je 2006. godine po izboru gledatelja BBC-a proglašen drugom najvećom britanskom “živućom ikonom”, odmah iza prirodoslovca Sir Davida Attenborougha, a 2007. godine i “najvećim sjevernjakom” u povijesti tog dijela Engleske.

Ako “World Peace Is None Of Your Business” i nije u bitnijoj mjeri pozlatio takav status, definitivno ga nije ni nagrdio.