MLAKA IZVEDBA U KOJOJ SU JEDINO MASKE OPET EFEKTNE Ovaj put, za razliku od prošlogodišnjeg nastupa, nisu ni zabavili ni potakli na razmišljanje

Ponukan rasprodanim koncertom u Močvari početkom 2016. godine, organizator se ispravno ovaj put odlučio “postaviti” The Residentse na pozornicu većeg Pogona Jedinstvo, a publiku “posjesti” u stolice. Opet je bilo rasprodano, ali i bitno drugačije.

Nejasan koncept

Prošli su me put The Residents osvojili konceptom o “životu nakon smrti”, ali u obrnutom poretku; kao da smo začeti na onom drugom svijetu s kojeg se spuštamo u ovozemaljsko trpljenje. Doduše, prema njima, odnosno prema promišljanju jedinog originalnog člana koji je nedavno otkrio svoj pravi identitet - Harvey Winfred Fox, ako i taj nije izmišljen - muka onoga svijeta nije ništa manja od muke ovoga. To je čak i dalje od Schopenahuera koji je smatrao da je život unatoč zrncima sreće takva patnja da se čovjek ne isplati ni roditi, dok je Nietzsche držao da bez patnje ne bi znali što je sreća, ako u sebi iznađemo snagu da patnju nadvladamo pa dođemo do sreće i u ovozemaljskom životu jer kako je u onozemaljskom, to ne zna nitko pa ni The Residents.

No, koliko mi je njihov prošli koncept bio jasan, jer život i jest groteska, a nastup s mahnitim kretnjama i skvičanjem izluđenog starca s maskom nalik onima iz filma Wesa Cravena uz glazbu za horror-crtić bio više nego zabavan, toliko mi se koncert u Jedinstvu nije dopao. Za početak, bio je prestatičan. Gitara je bila telefonski pretanka i nesuvislo metalizirana što je vodilo ka dojmu preživljenog prog-rocka 70-ih u stilu “Pink Floyda za siromašne”. Elektronske podloge manje abrazivne i manje atraktivne nego prije, bez onog retro-futuro akcenta elektronske nostalgije. Maske - krava i tri vrane - efektne, no ovaj put je sve i ostalo na tome.

Naime, san o kauboju koji predstavlja meni nepoznata ćelava spodoba, san o sudaru vlaka koji predstavlja Majka Tereza, Nixonov blues san koji predstavlja sam Nixon i san balerine koji predstavlja John Wayne, ni uz kakvu imaginaciju nisam uspio povezati u smislenu cjelinu. Pa ni pokušavajući analizirati skladbe unutar svakog od sna i nekako ih povezati u koncept s porukom, makar je davno John Ford rekao da se poruke šalju poštom, a ne filmovima (ili glazbom, ako mogu skromno dometnuti). OK, glup sam, ali možda ponekad i umjetnici postave koncept koji je jasan samo njima.

Mladen Pobi / CROPIX

Zgodne minijature

Što se tiče samih skladbi, najefektnije su bile one iz “Nixonovog blues sna”, zgodne minijature na temu dekonstrukcije bluesa, iz “Sna kauboja” obrada “It’s Man’s Man’s World” Jamesa Browna, iz “Sna o sudaru vlaka” melankolična “Cfrom The Plains To Mexico” dok me se iz “Sna balerine” nije dojmila čak ni obrada Presleyeve “(Let Me Be Your) Teddy Bear”.

Ovaj put, za razliku od prošlogodišnjeg nastupa, The Residents nisu ni zabavili ni potakli na razmišljanje, a na bisu izvedene “Cowboy Waltz” i obrada “Six More Miles (To The Graveyard)” Hanka Williamsa samo su bile podsjetnik da su unatrag četvrt stoljeća, na četiri nastupa The Residentsa koje sam uspio uhvatiti u Ljubljani i Zagrebu, najdojmljiviji bili kao “The Buckaroos”, zasnovani na legendama o (pjevajućim) kalifornijskim kaubojima.