MINIMALISTIČKO REMEK DJELO PUNK BEATLESA: 40 godina jednog od tri najutjecajnija albuma rock-glazbe

Možda griješim, ali 1976. bila je u glazbenom pogledu prilično nalik 2016. godini. Nije izlazilo toliko albuma i pjesama kao danas i nije sva sadašnjost i prošlost glazbe bila dostupna kroz dva-tri klika mišem, ali je konstelacija dominantnih žanrova popularne muzike tada i sada slična. S jedne strane carevao je disco (danas EDM kao jedini dominantni žanr današnje popularne glazbe), a s druge prenapuhani, prekomplicirani i predosadni prog i simfo rock (danas indie i brojni post-ovo ili post-ono stilovi), a s treće heavy metal (danas ima istu, samo manje značajnu i naglašenu ulogu inicijacije mlade publike u svijet rocka).

A onda su stigli Ramonesi i debijem sve prebrisali kao mokrom krpom. Na njemu je zauvijek urezano ono što je punk bio i što bi trebao biti, a ni u cjelokupnoj popularnoj glazbi ništa nije (bilo) tako rudimentarno, ali i tako esencijalno. Bio je to, kako piše u knjizi “1001 Albums You Must Hear Before You Die”, “ultimativni punk iskaz” kojim su Ramonesi razmontirali rock do posljednjeg šarafa i potom ga sastavili na dotad samo njima poznat način. I na Amazonu, nadomak objave reizdanja “Ramonesa” (s brojnim bonus snimkama u stereo i mono verzijama, demo i live zapisima u 19.760 numeriranih 3CD/1LP box-set primjeraka), piše kako je to “remek-djelo lansiralo punk rock scenu u Americi i Britaniji” te “inspiriralo nebrojene druge izvođače u generacijama koje su uslijedile”. Nemoguće je svirati i shvatiti punk, a i rock’n’roll, ako nisi čuo “Ramones”, pa ne čudi što su ga 2003. godine urednici američkog magazina Spin svrstali na šesto mjesto liste najutjecajnijih albuma, iza debija “The Velvet Underground & Nico”, “Fun House” Stoogesa, “Black Sabbath” istoimenih začetnika heavy metala, “What’s Going On” Marvina Gayea i “Autobahn” Kraftwerka, a godinu dana prije Ramonesa odmah iza Beatlesa na popisu najveličanstvenijih i najutjecajnijih bendova svih vremena.

Priprosti debi

Pa što je u Ramonesima i njihovom naizgled priprostom debiju bilo toliko radikalno drugačije i privlačno da sam čak i ja, inspiriran njime i “Bananom” Velveta, osnovao bend, ali se i na vrijeme okanio ćorava posla?

Započnimo s fotografijom na ovitku. Dok su na omotima rock albuma tog vremena prevladavali motivi udaljenih planeta ili izmišljenih svjetova, dotle su Ramonesi na debiju izgledali poput bande retardiranog ološa ispred ciglenog zida; kao da su u uskim, poderanim trapericama, prekratkim majicama, prljavim, ofucanim starkama, crnim motorističkim kožnim jaknama i s frizurama u stilu girl-grupa i beat sastava 60-ih osuđeni na strijeljanje. Ako ne puškama, onda pogledima ljudi koji su mislili da je vrhunac rock glazbe neko sranje grupe Yes, a klimaks popa disco ritam kojem u Studiju 54 nije odolio ni Mick Jagger. Bili su poput braće Dalton, zalutalih u rock’n’roll tragom spaljenih guma Marlona Branda iz filma “Divljak” i poput loše dovršenog eksperimenta s ranim rock’n’rollom u memfiškom studiju Sun. No, baš su takvi postali i modnim ikonama u koje se ugledala mlađarija na Zapadu, a i u Zagrebu je početkom 80-ih slično izgledajućih klinaca bilo podosta, možda i Lenjingradu, ali to ne znamo.

Još su jednostavniji od izgleda bili svirka i zvuk Ramonesa na tom epohalnom “drang nach rock” debiju. Premda se zbog famozne “one-two-three-four” brojalice, troakordne buke Johnnyjeve gitare, supersoničnih udara Tommyjevih bubnjeva i Dee Deejeva basa te Joeyevog melodioznog vokala doimao poput bezglavog stampeda bizona, “Ramones” je bio koliko avangardan album, gotovo futuristički proglas, jer nitko u to doba nije zvučao poput njegovih istoimenih tvoraca, toliko i povratak ka izvornosti, autentičnosti, esencijalnosti i elementarnosti rock’n’rolla 50-ih, garage-rocka i girl-popa 60-ih. Još jednostavniji i od ovitka i od glazbe, jer “Loudmouth” je zasnovana na čak šest akorda, bili su stihovi pjesama u kojima se adolescentska žudnja sudarala s dosadom iz koje su Ramonesi furiozno tražili izlaz, traumama iz djetinjstva i besperspektivnosti zbog koje se Dee Dee na uglu 53. i 3. ulice prodavao kao muška prostitutka. Koliko retardirani, toliko su stihovi o kurvanju, snifanju ljepila, zatočeništvu u podrumu, pankerici Judy i bejzbol palici koja veselo poskakuje po nečijoj glavi bili genijalni, duhoviti i zabavni; kao i buka koja je tutnjala ispod njih.

Smiješan trošak

I sve to za ciglih tjedan dana u njujorškom Plaza Sound studiju i ukupan trošak od 6400 dolara. Smiješno, ali točno toliko košta stvaranje povijesti, a ne četrnaest milijuna dolara koje je Axl Rose spizdio na uzaludni povratnički album Gunsa “Chinese Democracy”. Bila je to receptura po kojoj će svoje pjesme ustrojiti Sex Pistols, The Damned, The Clash, Buzzcocks, Dead Kennedys, Misfits, Black Flag, praktički svi kasniji punk bendovi, pogotovo oni iz Kalifornije 80-ih i 90-ih poput Bad Religion, Green Day, The Offspring i drugih, a i dio našeg novog vala. No, 1976. godine u Americi se prodao u samo 6000 primjeraka. Mizerno, ali dovoljno za povrat investicije, a do danas je na tom tržištu uspio prebaciti zlatnu nakladu od pola milijuna primjeraka. U četrdeset godina to je “kikiriki”, ali sjetite se koliko je vlasnika te ploče ili onih koji su je barem jednom čuli osnovalo svoje bendove.

I produkcija tog albuma bila je uvrnuta koliko i jednostavna. Craig Leon je stereo snimku “sredio” onako kako su je “fingirali” Beatlesi čija je većina albuma snimljena u mono tehnici. I “Ramones” je trebao biti snimljen u mono tehnici, ali je ta odluka u posljednji čas promijenjena što je navelo Leona da stereo Ramonesa učini sirovim koliko je to i njihov punk rock. Lijevi zvučnik bio je rezerviran za gro ritam sekcije i dio vokala, a desni zvučnik za gitaru, ostatak vokala i bubnjarske prelaze. Danima sam znao debi “Ramonesa” slušati isključivo kroz lijevi zvučnik, kako bi me u mozak tukla samo ritam sekcija. Idealno za učiti svirati bas gitaru, ali ni to mi nije pomoglo. Rezultat je bio samo “skureni” zvučnik Samsungovog kazića kojeg sam rabio kao pojačalo za bas. Za box-set reizdanje “Ramonesa”, pak, Leon je stereo snimku prebacio i u mono, kako je izvorno bilo zamišljeno i bit će to moja poveznica tog debija s albumima Beatlesa koje sam kao klinac mogao čuti samo na mono gramofonu češke marke Supraphon. Kad je prije nekoliko godina izišao box-set “In Mono”, podsjetio me kako su The Beatles zvučali na tom gramofončiću, potvrdivši ih kao izvorište Ramonesa, premda su potonjima neki drugi junaci rock i pop glazbe 60-ih stilski bili još bliži; The Beach Boys kojima su dugovali melodioznost, ženski sastavi Shangri-Las i Ronettes čiji je mecena Phil Spector 1980. producirao “End Of The Century” Ramonesa, garažni rokeri poput The Troggsa i The Standellsa.

Bez odgovora

U pozadini svega stajao je nos za talente Seymoura Steina, šefa izdavačke kuće Sire koji je prvi nanjušio diskografski potencijal njujorškog punka, dajući šansu Ramonesima i Talking Headsima da se razviju i stubokom promijene rock glazbu koju je bilo nužno vratiti korijenima, kao i danas. I tu dolazimo do pitanja kako bi u ovo ili neko jako blisko vrijeme trebao zvučati neki novi debi koji bi tako drastično zaokrenuo kurs rock i pop glazbe kao što su to Ramonesi učinili sa svojim istoimenim prvijencem? Iskreno, nemam odgovor, ali bez obzira na izbor instrumenata jer svaka glazbena era ima svoja dominantna oruđa - klasika violinu, jazz saksofon, rock gitaru, elektronska glazba sintesajzer, odnosno kompjutor - morao bi biti podjednako žestok, beskompromisan, radikalan i prljav, ali inovativan, genijalan i avangardan; na prvu loptu neslušljiv i sulud, no zauvijek neodoljiv i adiktivan; tvrdokorno minimalističan i bazičan, a bezgranično ikoničan i influentan. Sve je to debi Ramonesa bez kojeg ne bi bilo punka kao revolucionarnog zaokreta koji je spasio tadašnjost, a potom i budućnost rock i pop glazbe. Iz sličnih nam je razloga neki novi debi moćan poput prvijenca Ramonesa potreban danas kao što je bio potreban i prije točno 40 godina.

Premda se zbog famozne “one-two-three-four” brojalice, troakordne buke Johnnyjeve gitare, supersoničnih udara Tommyjevih bubnjeva i Dee Deejeva basa te Joeyevog melodioznog vokala doimao poput bezglavog stampeda bizona, “Ramones” je bio koliko avangardan album, gotovo futuristički proglas, jer nitko u to doba nije zvučao poput njegovih istoimenih tvoraca, toliko i povratak ka izvornosti, autentičnosti, esencijalnosti i elementarnosti rock’n’rolla 50-ih, garage-rocka i girl-popa 60-ih.