Svake godine u svijetu, uz reizdanje starijih klasika, izađu deseci novih božićnih albuma od kojih poneki nakratko okrzne top-liste. No već se nekoliko godina nije dogodilo da jedno božićno glazbeno izdanje doslovce pomete sva druga izdanja s tržišta kao što je to ovog prosinca uspjelo Michaelu Bubleu s “Christmasom”, trenutno najprodavanijim albumom koji će se vjerojatno uvrstiti i u desetak najtiražnijih albuma u cijeloj 2011. godini.
Ako se još i danas pitate tko je Michael Buble, to je samo zato što živite u Hrvatskoj. Paradoksalno, jer njegovo prezime sugerira da je Michael podrijetlom možda i iz Dalmacije. No, čak ni taj “genski faktor” na koji se obično pale lampice alarma u hrvatskim medijima nije bio dovoljan da Buble ovdje postane zvijezda. Teško da bi se Michaela Bublea itko usudio dovesti u zagrebačku Arenu, za razliku od Michaela Georgea.
Dotle, u većini europskih zemalja, a u Americi i rodnoj mu Kanadi bez premca, Buble je jedna od najvećih pjevačkih zvijezda, što i nije loše za momka koji je odrastao uz djedovu kolekciju vocal jazz i easy listening ploča pa odlučio pjevati uz orkestriranu, bigbandovsku glazbu, “skockanu” po uzoru na hitove Sinatre, Bennetta, Martina, Darina, Mathisa, Coma, Anke, Colea i sličnih. Dakle, Buble je staromodan, no postoje milijuni i milijuni ljudi zadavljenih pomodnim novotarijama, a željnih pjevača koji doista znaju pjevati. Uostalom, zašto je Adele vlasnica najtiražnijeg albuma 2011. godine? Špranca je ista, ostalo su nijanse.
Na tragu “klasika” je i Bubleov album “Christmas” u produkciji Davida Fostera i Boba Rocka.
U pjesmama u kojima je krenuo stopama Sinatre, Martina i Benneta, praćen ukusnim bigbandovskim orkestracijama, Buble je tehnički nepogrešiv i vrlo šarmantan. U “Blue Christmas”, iako uz traditional jazz, a ne rock&roll pratnju, uspješno parira Elvisu. Na izvedbama “Santa Baby” i “Winter Wonderland” vjerojatno bi mu čestitao i Dean Martin. “Silent Night” i White Christmas” svojim su nam kičastim verzijama ili izvedbama punim prenemaganja ogadili mnogi pop-pjevači, no Buble je od onih koji se približio “božićnom duhu” Binga Crosbyja dok je u “I’ll Be Home For Christmas” nadomak eleganciji Nata Kinga Colea.
Nije problem ni kad se Bublea “ugradi” u spectorovski “wall of sound” kao u “Christmas (Baby Please Come Home)”, ali jest kad ga se zbog tržišnih razloga “utopi” u crossover klasične i pop-glazbe kao u “Ave Maria” ili kad se u nešto sporijoj verziji “All I Want For Christmas Is You” od njega stvara mušku Mariah Carey.
Da je cijeli “Christmas” osmišljen i snimljen u vocal jazz, trad jazz i easy listening stilistici, imali bismo jedan od najboljih božićnih albuma, ali ni ovako nije loše. Eventualni problemi nisu zbog Bublea nego zbog aranžersko-produkcijskih odluka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....