'GIVE MY LOVE TO LONDON'

MARIANNE FAITHFULL Glazbena ispovijest s glamurom starog plemstva i prljavštinom velegrada

Na stihove pranećakinje Leopolda von Sacher-Masocha glazbu su napisali Roger Waters, Brian Eno, Nick Cave, Steve Earle...

Na spomen Marianne Faithfull mnogi će se prvo sjetiti njezine pustopašne mladosti u swinging Londonu 60-ih tijekom koje je bila ljubavnica Micka Jaggera, vjerojatno i Keitha Richardsa, muza Rolling Stonesa, a za mnoge i razvratnica čiji su narkomanski ekscesi i golotinja čak i za lude šezdesete bile “too much”.

Rođena je 29. prosinca 1946. godine u Londonu u kojem sa 18 godina počinje pjevati folk da bi prvi uspjeh osvarila kao mlada ljepotica s pjesmom “As Tears Go By” Stonesa. Karijera joj je dobro krenula, ali noć u kojoj je policija nahrupila u Richardsovu kuću u West Witteringu, ne bi li u njoj našla i zaplijenila drogu, a u kojoj ih je dočekala gola Marianne tek ovlaš ogrnuta krznom, prerasla je u jednu od onih mitskih storija o seksu, drogama i rock’n’rollu kao životnom koktelu koji je zamalo pra-nećakinju Leopolda von Sacher-Masocha odveo u preranu smrt.

Ako je htjela biti upamćena kao “Venera u krznu” ludih 60-ih, Marianne Fathfull u tome je uspjela, no mnogo bliži mazohizmu bio je njezin odnos prema narkoticima, zbog kojih pobacuje dijete, a početkom 70-ih gubi skrbništvo nad sinom i postaje beskućnica u Sohou.

Nekako u isto vrijeme Rolling Stonesi su bili na vrhuncu moći i popularnosti, zahvaljujući i pjesmama poput “Sympathy For The Devil”, “You Can’t Always Get What You Want”, “Wild Horses” i “I Got The Blues”, koje su navodno bile inspirirane tada zanosnom Marianneom, ujedno i (ne)priznatom koautoricom pjesme Stonesa “Sister Morphine”.

Ovisnost o drogi

No, Faitfhfullova je za Jaggera i Stonese tada već bila prošlost. Njezina svakodnevica bili su anoreksija, potucanje ulicama Sohoa, ovisnost o heroinu i kokainu, a lančano pušenje cigareta i gadni laringitis tih će joj je godina zauvijek slomiti glas i baciti ga u okove opako niskog registra.

Taj glas kao da je počeo personificirati koliko je duboko potonula na socijalnoj i svakoj drugoj ljestvici, ali tijekom vremena postao i ona druga najčešća asocijacija pri spomenu Marianne Faithfull čije uskrsnuće - kao u nekoj operi Brechta i Weilla u kakvima je kao plesačica nastupala njezina majka Eva von Sacher-Masoch, baronesa Erisso - počinje jednim od esencijalnih albuma novoga vala “Broken English” iz 1979. godine.

“Broken English” važan je gotovo koliko i najvažniji albumi Joni Mitchell, Patti Smith i Kate Bush. Izvršio je velik utjecaj na kasnije rock-kantautorice poput PJ Harvey, Cat Power, Neko Case i Anne Calvi koja je svoj EP “Strange Weather” vjerojatno nazvala po istoimenom antologijskom albumu Faithfullove iz 1987. godine. Naslovna pjesma te turobne mješavine bluesa i kabarea djelo je Toma Waitsa i Kathleen Brennan, a Marianne ga je objavila nakon sedamnaestogodišnje borbe s ovisnošću o heroinu. Na njemu su sudjelovali Dr. John, Bill Frissell i Garth Hudson iz The Banda, a taj će način rada obilježiti i nisku albuma Marianne Faithfull iz 21. stoljeća.

Početkom 90-ih Marianne je imala i važnu rolu u berlinskom scenskom uprizorenju albuma “The Wall” Pink Floyda da bi nakon suradnje s autorom filmske glazbe Angelom Badalamentijem na “Secret Life” tu dekadu okončala s albumima “20 Century Blues” i “Seven Deadly Sins” na kojima se vratila Brechtu i Weillu.

Neujednačen opus

S programom “Seven Deadly Sins” nastupila je prije nekoliko godina i u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, no na tom “recitalu” uz tečnu svirku Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem dirigenta Mladena Tarbuka bila je dekoncentirana, smušena, zbrkana, a tek povremeno uvjerljiva kao žena koja je doslovce putovala od zvijezda do blata, od plemićke loze do beskućnice, od utjecajne interpretatorice do narkomanke. Od patosa i drame, unatoč njezinu životu koji kao da su ispisali i uglazbili Brecht i Weill, gotovo da nismo dobili ništa. Iz tog sam razloga vrlo oprezno pristupio njezinom novom albumu “Give My Love To London”, premda je popis uključenih glazbenika kao suradnika sugerirao da bi posrijedi moglo biti treće antologijsko djelo u kvalitativno neujednačenom, ali ipak važnom opusu Marianne Faithfull.

Na njezine stihove glazbu su napisali Roger Waters, Brian Eno, Nick Cave, Steve Earle, Ed Harcourt, Anna Calvi, Pat Leonard i Tom McRae, a našlo se mjesta i za obrade “The Price Of Love” Everly Brothersa i Cohenove “Going Home” u kojoj uz pratnju tihog gospel vokala intimno “razgovara” s Leonardom.

Instrumentalnu podršku pružili su joj Ed Harcourt, ritam-sekcija kultnog trip-hop sastava Portishead, Caveovi pobočnici Warren Ellis i Jim Sclavunos te producenti Rob Ellis i Dimitri Tikovoi, a posrijedi je glazbeno dramatičan, emotivno potresan i napet album kojeg kao da je pokojni Lou Reed napisao u doba najluđe faze The Velvet Undergrounda pa ga pohranio na sigurno i nakon smrti ostavio u amanet Caveu i družini da ga završe za Marianne Faithfull.

Više priča nego pjeva

Na poetskoj razini, kao što naslov sugerira, “Give My Love To London”, ljubavno je pismo prijestolnici Ujedinjenog Kraljevstva koje kao da je puna gorčine i tuge ispisala u pariškome stanu, prisjećajući se swinging Londona 60-ih, ali i groznog posrnuća iz 70-ih. Pismo je to u kojem Marianne zvuči poput stare prostitutke koja uz bocu votke i šteku cigareta prepričava svoj život i objašnjava odnos ljubavi i boli, ali i velike umjetnice i tvrdokorne boemkinje koja je prošla i raj i pakao bez da je napustila Zemlju.

Retke tog pisma, odnosno stihova koje više priča nego pjeva, mogla je ispisati i neka imaginarna glumica iz berlinskog kabarea 30-ih koja se nekim čudom našla u psihodeličnom anti-bluesu i apokaliptičnom gospelu Velvet Undergrounda s konca 60-ih. Pismo je to bivše beskućnice koja još strepi hoće li u starosti, nakon što je relativno nedavno preživjela rak dojke i hepatitis C, iznova ostati bez doma. U neku ruku “Give My Love To London” je i glazbena ispovijest žene koja istodobno odiše glamurom starog plemstva i uličnom prljavštinom velegrada.

.



Dueti s Cat Power, Keithom Richardsom i Seanom Lennonom

Niz glasovitih glazbenika s kojima će surađivati u posljednjih petnaest godina Marianne Faithfull započinje Danielom Lanoisom, Rogerom Watersom i Emmylou Harris na albumu “Vagabond Ways” (1999.), a s idućim djelima još će više proširiti krug autora pjesama i suradnika. Tako su joj Beck, Billy Corgan iz Smashing Pumpkinsa, Jarvis Cocker iz Pulpa i Dave Stewart iz Eurythmicsa bili suradnici na “Kissin Time” (2005.), dok je na “Easy Come, Easy Go” niz obrada iz pera Morrisseyja, Merlea Haggarda, Randyja Newmana, The Decemberista, Smokeyja Robinsona, Dukea Ellingtona, Jarvisa Cockera, The Black Rebel Motorcycle Cluba i drugih otpjevala sama, ali i u duetu s Keithom Richardsom, Nickom Caveom, Antonyjem Hegartyjem, Rufusom Wainwrightom, Cat Power i Seanom Lennonom.

Na “Horses And High Heels” društvo su joj pravili Lou Reed, Wayne Kramer iz protopunk sastava MC 5 i Dr. John, a ponovo je obradila niz skladbi posve raznorodnih autora u raposnu od Marka Lanegana do Allaina Toussainta.

Album “Before The Poison” (2005.) na kojem se uhvatila i autorske role pomogli su joj ostvariti Nick Cave, P. J. Harvey i Damon Albarn i on je u neku ruku temelj njenog jubilarnog dvadesetog albuma “Give My Love To London”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 18:56