Nakon što je u travnju vratila svoju titulu počasne građanke Grada Raba, ne želeći biti u istom društvu s Markom Perkovićem Thompsonom koji s Rabom nema nikakve veze, naša proslavljena operna diva Dunja Vejzović nastavila je grad svojih predaka oplemenjivati vrhunskom umjetnošću. Već je četvrti put zaredom ovoga četvrtka ondje priredila koncert za pamćenje u ciklusu svojih opernih gala večeri pod nazivom Magija opere, uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, svoje ponajbolje slavne bivše đake i suradnike kao soliste, te njemačkog maestra Valentina Egela. Dovesti veliki simfonijski orkestar na otok poseban je organizacijski napor, ali i podizanje njegove kulturne ponude u pozno ljeto. Po tom događaju u pozno ljeto mnogi planiraju svoj godišnji odmor i posjet Rabu, poglavito gosti iz njemačkog govornog područja, a gdje škola još nije počela, pa mogu biti i sa svojom djecom. Premda je koncert izvorno osmišljen za kameno povijesno središte Grada četiri zvonika, pod otvorenim svodom njegova ambijentalnog Ljetnog kina, posljednjih se godina uvijek istoga dana ponavlja kišno vrijeme.
Zatvoreni prostor
Kako su i sada to najavili prognostičari, nije bilo dvojbe da je nova lokacija zatvoreni prostor gradske moderne Sportske dvorane. Ondje je isti događaj već "završio" prije dvije godine, kada su glazbenici i publika ustanovili da uopće nije loša akustika između dva košarkaška koša, štoviše, da je bolje slušati operu "analogno", nego putem pojačala, kako je to ipak nužno u Ljetnom kinu. Kako bilo, Vejzović je u dogovoru s omiljenim maestrom Egelom, koji ju najviše podsjeća na Herberta von Karajana s kojim je toliko nastupala kao njegova omiljena Kundry u Wagnerovu Parsifalu uz Berlinsku filharmoniju, izborom programa i solista otočki gradić opet na jednu večer pretvorila u svjetsku glazbenu metropolu. Nažalost, zbog bolesti ovaj put nije mogla i sama uživati u plodovima svojega dugogodišnjeg rada kao umjetnica i pedagoginja, jedna od najvećih izvan Italije i Rusije gdje je inače koncentrat uspješnih vokalnih "trenera" i "izbornika".
Ali zato uživali su svi koji su te večeri, 10. rujna, bili ondje i dali si priliku da ih ponese val najljepših stranica operne literature u izvedbi ponajboljih hrvatskih opernih prvaka svjetske glazbene scene i tek dvoje inozemnih pjevača iznimnih vokalnih sposobnosti. Intenzivni program u dva dijela nizao je operne arije i prizore u kojima su se jedan za drugim izmjenjivali različiti glasovi, u bogatom rasponu izražaja i boja, tri različita sopranska facha, dva prilično različita tenora i jedan bas-bariton, dok je orkestar u dahu prateći vrckavog dirigenta prštao energijom i bravuroznošću skupnog muziciranja. Večer za pamćenje otvorila je uvertira iz Verdijeva Nabucca kao jedini obol omiljenom opernom majstoru u programu posvećenom drugim, također velikim autorima, koja je pokazala sve kvalitite ovog orkestra – britke gudače, raspjevane puhače i precizne, ali strastvene udaraljkaše. Prva od solista pred orkestar je izašla Diana Haller, nekoć mezzosopranistica, a danas sopranistica, kao i sama Dunja Vejzović. Ima taman i fleksibilan glas iznimne voluminoznosti i raspona, kako smo čuli u opernom megahitu Casta diva, a otpjevala je ne samo ariju naslovne svećenice iz Bellinijeve Norme, već i pridruženu joj kabaletu koja se rijetko koncertno izvodi. Tom će ulogom u travnju ove sezone debitirati u matičnoj Stuttgartskoj državnoj operi u kojoj je prvakinja, a jednako priželjkuje i ulogu Rosalinde u Straussovoj opereti Šišmiš što ju je otpjevala u završnom, ležernijem dijelu programa. Jedini mezzosopran na koncertu bila je mlada Makaranka Dora Jana Klarić koja je kod Dunje Vejzović pohađala majstorske tečajeve, te se pokazala kao idealna buduća Carmen u potresnoj ariji o kartama, ali i umješna interpretkinja belcanta u ariji Sare iz manje poznate Donizettijeve opere "Roberto Devereux".
Ljubavni napitak
Donizettija općenito zato prepoznajemo kao autora Ljubavnog napitka iz kojega je pjevnu ariju Nemorina (Una furtiva lagrima) solinski tenor Tomislav Jukić trebao uz orkestar otpjevati na prošlogodišnjoj Magiji opere u Rabu na otvorenoj pozornici, ali ju je, kao i Diana Haller svoju Casta divu, zbog kiše na pola večeri na kraju pjevao uz maestra Egela za klavirom u improviziranom završetku programa u zatvorenom gradskom kinu. U godini dana Jukić je prerastao iz mladenačkog u vrlo zreli glas toplih boja i moćne izražajnosti koja dira srca, kako je u nastavku pokazao u ariji naslovnog lika iz Gounodova Fausta (Salut! Demeure chaste et pure) ali i poletnoj Rossinijevoj Tarantelli Napoletani (Già la luna).
Na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara ga ovoga ljeta nismo vidjeli jer je u posljednji trenutak otkazao zbog bolesti, ali se u međuvremenu sasvim vratio u formu i spreman je za početak svoje prve sezone kao solist Leipziške opere pod umjetničkim vodstvom Generalnog glazbenog direktora Ivana Repušića, koji ga je pozvao da onamo dođe iz Züricha gdje je dotad pohađao operni studio. Poseban sjaj na vrhu "piramide", "trešnja na torti", bio je anđeoski glas prvakinje Berlinske državne opere, međimurske sopranistice Evelin Novak koja nas je od Catalanijeve La Wally (Ebben? Ne andrò lontana), preko dueta s kolegom basbaritonom Krešimirom Stražancem iz Straussove Arabelle, sve do hitova kao što su Tijardovićeva arija Floramy (Daleko m‘e biser mora) i Delibesova rasplesana temperamentna Djevojka iz Cadixa, okitivši se dodatno cvijetom u kosi i lepezom, počastila najljepšim trenucima koncerta. Ova iznimna interpretkinja, nakon što je otpjevala tri različite glavne uloge u Zagrebu kao rezidencijalna umjetnica sezone (Mimi, Elisabeth u Tannhäuseru i Rusalka), provela je aktivno ljeto većinom kao gošća svečanog 150. izdanja Wagnerova festivala u Bayreuthu što joj je bio četvrti put ondje zaredom, a sljedeće joj se godine smiješi i peti. Spomenuti Stražanac koji - nakon što je kao mlad dao otkaz u Züriškoj operi - cijelu karijeru odbija pozive velikih opernih kuća za stalnim angažmanima, a nedavno se s obitelji iz Stuttgarta preselio u austrijski Klagenfurt gdje je kao profesor preuzeo pjevačku klasu, predstavio se kao dostojan budući bayreutski Holandez (u dramaturški vrlo zahtjevnoj ariji Die Fist ist um). Program je ipak slagala jedna vagnerijanka, pa opuštena kišna ljetna večer nije mogla proći bez Wagnera, kojemu je isti basbariton pridodao karakternu napitnicu pijanca Ralpha iz Bizetove "Djevojke iz Pertha". Iznimne glasovne fenomene imaju pjevači iz inozemstva koji su kod prof. Vejzović privatno usavršavali svoje vokalne sposobnosti, pa ih je uvrstila u ovaj program. Zahvaljujući njoj je Nijemac David Pichelmeier prešao iz baritona u tenore, i to ne bilo kakve, već "junačke", kakvoga traži lik Maxa u Weberovu "Strijelcu vilenjaku" (Durch die Wälder, durch die Auen), nakon kojega je pokazao i svoju nježniju stranu u poznatoj ariji Princa Sou-Chonga iz Leharove operete "Zemlja smiješka" (Dein ist mein ganzes Herz). Francuskinja Marie-Pierre Roy svojim je koloraturnim sopranom katapultirala prštavi vokalni vatromet u ulomku iz Thomasove Mignon i Offenbachova "Orfeja u podzemlju" sa svima nam poznatom temom can-cana, kad su joj se u zborskim vokalizama pridružili i svi ostali kolege, u spektakularnoj završnici koja je izmamila kombinaciju suza radosnica i ovacija razdragane publike i na kraju izmamila da se broj ponovi u dodatku. Uz manje izmjene uz sudjelovanje mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović i basa Ante Jerkunice, sličan se program ove nedjelje ponavlja u Zagrebu, u HNK2 kao dio 4. Zagrebačkog opernog festivala, na inauguracijskom koncertu Glazbenog centra Dunja Vejzović koji će imati za cilj podržavati mlade talentirane pjevače.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....