Madeov prvi album, intrigantnošću, nadmašuje deseti album njegova oca Femija Kutija

Ponekad glazbene "dinastije" imaju smisla pa "sinovi" stvaraju djela na koje bi i njihovi veliki "očevi" i "djedovi" bili ponosni, kad bi ih mogli čuti, a to vrijedi i za nigerijsku obitelj Kuti čija je "glava familije" Fela još u 60-ima postao utemeljitelj "Afrobeata" i jedan od lidera onoga što ćemo kasnije preopširno i neodređujuće imenovati "world musicom". Da termin world music znači i sve i ništa potvrđuje i zajednički dvostruki album Felinog najstarijeg sina Femija i Femijevog sina, dakle Felinog unuka Madea Kutija koji se prilično razlikuju i unutar Afrobeata, a gdje neće unutar world musica. Za ovu prigodu ostavit ćemo po strani Femijevog mlađeg brata, također Felinog sina Seuna Kutija koji je i u tom obiteljskom stablu grana za sebe, baš kao što su itekako čujne razlike između Femija i Madea.

Prije koncerta na jarunskom Otoku Trešnjevka, 2004. godine, imao sam prigodu i intervjuirati Femija koji mi je tada rekao i ovo: "Školovao sam se na Zapadu i, naravno, slušao zapadnjačku glazbu, no onda sam se vratio glazbi svoga oca, počeo shvaćati odakle on dolazi i značaj njegovih tekstova. Nikoga nisam mogao usporediti sa svojim ocem koji je doista bio unikatan glazbenik. Usporediti sebe s vizijom koju imam o svom ocu doista je nemoguće. Moje je pravilo da koračam samostalno i pokušam slušatelje zainteresirati sa svoju glazbu za koju se nadam da može educirati i inspirirati te da joj slušatelji neće prilaziti isključivo zbog usporedbe između Fele i Femija. Moj sin Made ima veliku zadaću ispred sebe. Osjećam da će živjeti životom dostojnim prezimena Kuti i da će mnogo toga postići u životu."

Sedamnaest godina poslije Made Kuti objavio je debi "For(e)ward", njegov otac Femi jubilarni deseti "Stop The Heat", a ta dva, jer ih Partisan Records pametno nudi i u zajedničkom paketu, čine i dvostruki album "Legacy +". Zgodno i za usporedbu u kojoj, barem na prvu loptu, Madeov prvi, intrigantnošću i maštovitošću, nadmašuje deseti Femijev album. Slično je Femi prošao i 2018. godine kad se u razmaku od samo nekoliko tjedana njegov optimističniji, mekši i idealiziraniji "One People One World" doimao inferiornijim od grubljeg, tvrđeg i crnijeg "Black Times" mlađeg mu brata Seuna. Zapravo, već se neko vrijeme osjeća da je Femi umoran od borbe s vlastima Nigerije u kojoj se još od 70-ih, otkako je taj "fajt" s tadašnjom diktaturom započeo njegov otac i Madeov djed Fela, ništa ne mijenja na bolje, usprkos silnom naftnom bogatstvu.

Femi je fantastičan vođa sastava i nevjerojatno jak saksofonist koji nažalost nije imao prigodu nešto snimiti i sa svojim, mimo oca drugim najvećim idolima, Sonnyjem Rollinsom i Milesom Davisom. Ruka kojom vodi svoj bend istodobno je i lagana i čvrsta, njegove saksofonske dionice podjednako efektne i kao jazz glazba, a na oca je sklon i kombiniranju Afrobeata s funk, jazz i psihodeličnom rock glazbom. Ne zaplesati uz njegove pjesme jako je teško, kao i uz njih ne razmišljati o usudu nigerijskih građana koji ne žive bolje ma koja vlast bila na vlasti. Dobro nam je poznata ta priča jer Femine pjesme poput "As We Struggle Everyday", "Land Grab", "You Can't Fight Corruption With Corruption", "Privatisation" ili "Stop The Hate" mogle su, samo u drugačijem glazbenom obličju, nastati u hrvatskom, koliko i u nigerijskom "dvorištu".

Jedina je razlika što smo mi u EU, a Femi još mašta o sličnom afričkom ekonomsko-političkom savezu koji njegov otac Fela nije dočekao, a vjerojatno neće ni Made. Ako se Femi na "Stop The Heat", ma koliko bio jak lider i ma koliko se trudio pozivati na zajednički otpor, doima pomalo umorno, Made je efektno sjedinio vibrantnu glazbu s jednako vibrantnim socio-političkim, zapravo više filozofskim i refleksivnim porukama. Madeov dublji i grublji bariton u odnosu na Femijev tenor je navalentniji i agitativniji, no ono čime najviše impresionira je sposobnost da kao trubač i multiinstrumentalist - navodno je sve na albumu "For(e)ward" snimio sam - tako vješto stali Afrobeat s funkom, dubom, jazzom, hip hopom i rockom.

Može se reći da po uzoru na djeda, oca i ujaka podjednako širi "područje borbe" i glazbeni dijapazon Afrobeata, pri čemu vam ovom prigodom želim svrnuti pozornost i na niz sjajnih funk, soul i disco kompilacija s raznim izvođačima iz Nigerije 70-ih. Danas ih je zahvaljujući streamingu lako naći na netu, baš kao i "Legacy +", najnovije u važnim poglavljima nigerijskog Afrobeata.