Kad je početkom 2012. godine BBC-ev “žiri” sastavljen od više od stotinu glazbenih kritičara, urednika i autora radijskih i TV emisija za najobećavajućeg debitanta godine u izboru zvanom “Sound Of...” odabrao Michaela Kiwanuku, bilo je manje-više jasno da će mladi londonski kantautor porijeklom iz Ugande ostaviti kakav-takav trag na britanskoj i, posljedično, svjetskoj glazbenoj sceni. Uostalom, slično ustrojen BBC-ev “žiri” u prethodnih desetak godina na isto mjesto istaknuo 50 Centa, Keane, Corrine Bailey Rae, Adele, Jessie j, dok su se u užem krugu u našli tada još neetablirani Yeah Yeah Yeahs, Interpol, Franz Ferdinand, Duffy, Florence And The Machine, James Blake i drugi. Kiwanuka, iako je njegov prvijenac “Home Again” (2012) u produkciji Paula Butlera iz psych-folk benda The Bees, dosegnuo zlatnu nakladu, ipak (još) nije postao popularan poput Adele ili Florence And The Machine, ali dovraga i popularnost. Ima nešto i u glazbi ma koliko je ljudi slušalo, a uslučaju Kiwanuke ovo je velika, vrijedna i važna glazba.
I prije je Kiwanuka stajao na pola puta između velikih crnoputih soul pjevača i klasika poput Otisa Reddinga, odnosno bijelih folk-rock vedeta poput Jamesa Taylora, a kao da se nije mogao odlučiti želi li biti žestok poput Ritchieja Havensa ili lagan poput Jacka Johnsona. Ako Paul Butler, unatoč nekim genijalnim potezima, nije uspio razriješiti tu Kiwanukinu “dilemu”, Danger Mouse je talentiranom kantautoru prišao otprilike onako kao je pristupio Becku na “Modern Guilt” i, još više, Norah Jones na “Little Broken Hearts”. Ukratko, “Love & Hate” je mnogo dramatičniji, mračniji, teži i napetiji album od opuštenog i nostalgičnog “Home Again” na kojem se Kiwanuka uglavnom nije micao iz zgodne, ali ne pretjerano uzbudljive, zamalo pastoralne folk & soul sheme.
Za ilustraciju te distinkcije, uvodna desetominutna “Cold Little Heart” zvuči poput zagubljenog klasika Pink Floyda koji se rascvao u veličanstveni gospel, a potom pretopio u minimalistični “slave song” po imenu “Black Man In A White World” s naglašenom socijalnom porukom u skladu s naukom pokojnog Marvina Gayea dok naslovna skladba zvuči poput hibrida kasnih The Black Keysa i Mobyja iz faze “Play”. Dakle, Danger Mouse nije odstupio od svog “retro-futuro” pristupa koji Kiwanuki sjajno pristaje jer mu je naglasio auru mističnosti, autorsku snagu, zrnatu kremoznost glasa, osjećaj usamljenosti, potištenosti, unutarnjeg nemira, tuge, ali i plesnost te ga povezao s najvećim crnačkim glasovima iz povijesti u rasponu od spomenutih Reddinga i Gayea do Curtisa Mayfielda, Isaaca Hayesa i Boba Marleya, uz naklon bijelom Ircu crnog srca Vanu Morrisonu. Predivan, predivan kandidat za album godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....