ALBUM 'THE TREE'

LORI MCKENNA Prisjećajući se mladosti i pripremajući se za starost, 49-godišnja kantautorica doista piše poput Hemingwaya i pjeva poput Patsy Cline

 REUTERS
 

Posljednjih nekoliko godina country glazba je u komercijalnom i artističkom usponu, odnosno u još jednoj mijeni u kojoj istaknutu rolu igraju kantautorice. Kacey Musgraves, Miranda Lambert, Brandi Carlile, Margo Price, Ashley Monroe, Amanda Shires i Lori McKenna samo su neke country dame, etablirane u ovoj dekadi, s čije živopisne i životne pjesme valja slušati. Premda njima mijenjaju uvriježenu percepciju o ulozi žena u country glazbi, iza nekih od njih ipak stoji muškarac.

Dva Grammyja

Konkretno, producent Dave Cobb, odgovoran i za artističke i tržišne uspjehe country kantautora koje morate čuti, poput Chrisa Stapletona, Sturgilla Simpsona, Jameya Johnsona, Jasona Isbella i Waylonovog sina Shootera Jenningsa. Cobb je producirao i prošli album Lori McKenna, “The Bird And The Rifle” (2016), a na sličnom raskrižju countryja, folka i americane stoji i jubilarni deseti album 49-godišnje kantautorice koja je prošle dvije sezone osvajala Grammyje za najbolju country pjesmu.

Doduše, ne u vlastitoj nego u izvedbama sastava Little Big Town i pjevača Tima McGrawa za čiju suprugu Faith Hill također povremeno sklada i piše. Po godinama je, pak, bliža depresivnim junakinjama americane Mary Gauthier i Lucindi Williams nego mlađim country kantautoricama, a to donekle vrijedi i za njezin tankoćutan i minuciozan rukopis, barem kad su posrijedi pjesme koje sama izvodi.

U predgrađu

Na “The Bird And The Rifle” pisala je i pjevala o tome zašto ljudi odustaju od rodnog grada, vezama starih frajera i mladih cura te o tome što bi bilo kad bi viski bio žena, znajući da su za dobar dio muškog svijeta, posebice onog koji živi kao u country pjesmama, oboje podjednako adiktivni. “The Tree” donosi drugačiju vizuru jer u fokusu detaljima bogatih skladbi koje izvodi uz elegantnu pratnju akustične gitare i nekoliko drugih instrumenata, ovaj put su obitelj, odrastanje i starenje.

Takva tematika za nju nije manje napeta jer već u uvodnoj “A Mother Never Rests”, o majčinskoj brizi za dijete, slušatelja osvaja stihom “zagrizla je usnu da ne bi zaplakala kad je tvoj auto zamakao za ugao”, a u narednoj “The Fixer” o tome kako se muž, koji zna popraviti svaku stvar u predgrađu opisanom poput kakve scene iz romana Jonathana Franzena, pita kako popraviti sve što je zajebao kod svoje žene.

U naredne dvije pjesme donosi istu vizuru, ali iz dva ugla, jer u “People Get Old” uz ostarjelog oca koji “karta sam sa sobom” shvaća kako i sama stari, dok u “Young And Angry Again” opisuje kako hvata posljednje dane svoje, ipak već prohujale mladosti u kojoj je “srce bilo puno vatre i benzina”.

Nevjerojatno je senzibilna i u “You Can’t Break A Woman” kad kaže “ne omamljuje se više viskijem i ne smeta joj da spava sama” da bi album zaključila s “Like Patsy Would” u kojoj pjeva da “želi pisati poput Hemingwaya i pokušati pjevati poput Patsy” (Cline). K vragu, pa to joj i uspijeva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:54