Lana Del Rey: Kao da je izašla iz vlažnih snova Davida Lyncha...

Prve snimke u produkciji Davida Kahnea - koji je radio s McCartneyjem, Tonyjem Bennettom i, posebno važno za ovu priču, sa Stevie Nicks - snimila je pod imenom Lizzy Grant, ali ih je povukla kad je sebe osmislila kao Lanu Del Rey i na internetu objavila pjesmu “Video Games”.

Ubrzo je postala “pop projekt” čiji se “pravi” debi album iščekivao mjesecima i kojem se proriču naklade kakve su ostvarile Adele, Duffy, Amy Winehouse, Lady Gaga. Zbog hajpa koji se podigao oko nje, masa ljudi već sada ne može smisliti Lanu Del Rey.

Moralno upitna

Neki je kritičari smatraju “lažnjakom” pa seciraju njezine tekstove o zaljubljivanju u “gangstere” i “mlade bogataše” kao “moralno upitne” i bezvrijedne maštarije jedne razmažene djevojke ili je smatraju simbolom Amerike 50-ih u kojoj su žene čekale doma i ugađale muškarcima kad stignu s posla, kao u “Momcima s Madisona” .

Međutim, barem dio razloga za mržnju “gangsta Nancy Sinatre” i “američkog odgovora na Adele” pada u vodu kad Lana Del Rey otpjeva najupečatljivije pjesme s albuma - spomenutu “Video Games”, naslovnu “Born To Die”, “Blue Jeans”, “Diet Mountain Dew”, “Million Dollar Man” i “Summertime Madness”.

Njezin nazalan, kremast, dubok i seksepilan glas - pojačan vizualnim dojmom putene crvenokose djevojke iz vlažnih snova Davida Lyncha - ostavlja dojam vampa i nevine djevojke, fatalne žene koja muškarce troši brže od halter-čarapa i ranjene djevojke koja samo traži ljubav i zaštitu, iskusne ljubavnice omamljene barbituratima i zaigranog curetka koji tek otkriva svijet strasti.

Istodobno podsjeća na baroque-pop fazu Nancy Sinatre, ali i na Hope Sandoval iz Mazzy Star, Neko Case i Cat Power koje nažalost nisu došle do uspjeha kakav se smiješi Lani. Ona je na pola puta između Kylie Minogue ulovljene u stupicu Nicka Cavea i Stevie Nicks u pohodu na razaranje bračnih veza Fleetwood Maca.

Razočarana frajerima

Lanin album “Born To Die” je efektan retro-pastiš baroque-pop melodija, štrajhova gudača i raskošnih twang-gitara podloženih trip-hop i R&B ritmovima. Lana pjeva o onome za čime žudi, a to su ljubav, strast i bijeg, makar i od prilično ugodne svakodnevice bogatašice iz internata čiji se otac obogatio na dotcom investicijama i dijelom novca potpomogao joj glazbenu karijeru.

Ipak, način na koji pjeva o “gangsterima” i “sponzorima”, o novcu i bogatstvu ili se uživljava u ulogu ženskih stereotipa iz filmova, serija i MTV spotova ne sugerira da je to ispravan i poželjan način života.

Glas urokane ljepotice ranjenog srca, koja kao da bez valijuma i viskija ne može proći dan, prije da nam odaje kako je razočarana muškarcima iz svoga života kojima su bitnije video-igre i kokain.

Vanvremenske kvalitete

Ne može se reći kako na “Born To Die” nema slabijih skladbi u kojima spoj melodramatičnog retro-popa i suvremenijih plesnih struktura baš i nije najsretnije osmišljen i izveden. Dojam koji je Lana ostavila uživo u “Saturday Night Live” i nekim drugim TV emisijama također nije povod oduševljenju. Naprotiv, ti nastupi uživo poljuljali su vjeru da bi Lana mogla biti odgovor na Adele.

No, čak i ako je fejk, “Born To Die”, sadrži neke izvanvremenske kvalitete jer je zasnovan i na premisama kvalitetne, “klasične” pop glazbe iz prošlosti pa je kao takav manje definitivno loš za današnju pop glazbu od albuma Britney, Katy, Jessie J, Ke$he ili Rihanne, ali i manje upečatljiv od “Back To Black” Amy, “21” Adele i “Rockferry” Duffy.