IKONE HEAVY METALA

KRITIČAR JUTARNJEG O NOVOM ALBUMU METALLICE: Kvragu, glavama opet mašu žene koje smo nekad zvali curama

 REUTERS

Čak ni Ian Christe u “Urliku zvijeri”, fanovski ispisanoj, ali i prilično relevantnoj knjizi o postanku, razvoju i opstanku heavy metala, nije bježao od teze da je teškometalni rock glasna i žestoka glazba prvenstveno namijenjena pubertetlijama. Na kraju i na početku “neverending” sage o heavy metalu, taj žanr opravdanje svog postojanja uglavnom nalazi u misiji oslobađanja tinejdžera od njihovih frustracija, strahova, nesigurnosti, gnjeva i poniženja. Tu misiju, uz čvrsto definirane glazbene obrasce, prati i jednako nepoderiv kodeks odijevanja, frizura i ponašanja, često dijametralno suprotan od onog “tihe moralne većine” koju je uvijek zdravo nervirati. To je i osnovni razlog zašto je heavy metal već desetljećima prisutan i omiljen premda je najčešće, osim po Skandinaviji, ostao “rezervatom” za tinejdžere koji nakon tog bunta uglavnom postaju “normalni” pa i uzorni članovi zajednice. Heavy metal im ostane poput mladenačke ljubavi i prigode za povremeni “maskenbal” za koncerte Iron Maidena, AC/DC koji je rock & roll bend, ako ćemo pravo, Black Sabbatha koji su opstali donedavno iako su baš oni udarili temelje heavy metala, ponovo okupljenih Gunsa i Metallice. Vade se “rekviziti iz ormara”, friško opeglane stare majice, kosa više ne raste kao u mladosti, ali bitno je da se glavama opet maše na teškometalnu riku. Kvragu, posljednjih godina to rade i žene koje smo nekoć zvali curama.

Igra na duge staze

S obzirom na to da je heavy metal, prije i poslije svega, pretežito orijentiran na mladu, odavno više ne samo mušku publiku, čudno je što niz bendova tog žanra opstaje na sceni dulje od niza bendova koje prati i “zrelija” publika. Baš u tom paradoksu i leži tajna tog žanra pa tako i njenih najtiražnijih junaka s više od 100 milijuna prodanih albuma - Metallice. Naime, kad vam se publika redovno obnavlja i svakih nekoliko sezona pomlađuje, onda s opstankom u obliku dobro posjećenih koncerata i visokih naklada albuma nećete tako skoro imati problema. Moći ćete igrati na duge staze, a ne tek zabljesnuti i nestati. Ta zakonitost pogotovo vrijedi za Metallicu koja je zavidne tiraže ostvarila već s tri antologijska albuma iz 80-ih, “Kill ‘Em All”, “Ride The Lightning” i “Master Of Puppets”. Za glazbeni stil koji ima tako čvrsta pravila igre, heavy metal dosta, pa i često mutira premda se to tako nevježama ne čini. Jednu od tih, možda i najvažniju mutaciju, zvanu thrash metal iz kojeg su potom derivirani gotovo svi značajniji kasnije ustanovljeni podžanrovi metala, Metallica je provela baš s prva tri albuma. Bila je to njezina prva velika inovacija teškometalnog rocka jer za razliku od mnogih heavy metal bendova koji su prezirali punk, a nepodnošljivost je godinama bila obostrana, Metallica je shvatila da su punk i metal dvije strane istog novčića zvanog tinejdžerski bunt.

S “Crnim albumom” Metallica je 1991. za heavy metal, uz Guns N’ Roses s “Use Your Illusion I & II”, učinila isto što i te godine Nirvana, Pearl Jam i Peppersi za alter-rock. Bila je to gromoglasna provala u srednju struju u kojoj se više nije tako lako moglo igrati bez pravila koje su uspostavili koliko Nirvana, toliko i Metallica. Bila je to druga velika revolucija u evoluciji Metallice kojom je taj sastav, osnovan 1981. godine u Los Angelesu, heavy metal iznova digao do razine na kojoj su u 70-ima sa svojim hard rockom igrali Led Zeppelin. Metallica je postala jednako značajnom, amblematskom i “korjenskom” koliko i Black Sabbath, Led Zeppelin, AC/DC, Ramones i Motorhead. Postala je bend koji udara (nove) postulate žanra i samo naizgled se ne mijenja, ali kad malo bolje pogledate, shvatit ćete da se tijekom godina mijenjala više nego bilo koji drugi heavy metal bend, što je također bitan razlog njezine opstojnosti i dugovječnosti. Jedna velika mijena bila je izvedena samo škarama, kad su njeni članovi uoči albuma “Load” (1996.) drastično skratili kose, s uobičajene teškometalne na gotovo pankersku dužinu. Zanimljivo, taj album bio je i odricanje od brzine i dužih solaža. Bilo je to “trimanje” thrash metala na arena-rock postulate da bi ubrzo Metallica objavila i “Garage Inc.” (1998.) na kojem se zabavljala i obradama Misfitsa, Dischargea i Nicka Cavea, ali i Blue Oyster Culta kao američkih pionira teškog metala i Lynyrd Skynyrda kao amblema southern-rocka, pa i irskog folk tradicionala “Whiskey In The Jar” da bi godinu dana poslije već bio objavljen “S&M”, live album snimljen uz San Francisco Symphony.

I tu negdje, ako već ne kod znakovitog skraćivanja kosa, dolazimo do one druge karakteristike Metallice koja začudo nije naštetila opstojnosti benda. Naime, članovi tog benda iz nekog razloga vole sebi pucati u nogu pa vidjeti što će se potom dogoditi. Ako su preživjeli pogibiju prvog basista Cliffa Burtona i rani odlazak gitarista Davea Mustainea koji je potom osnovao Megadeth, a poslije i zamjenu Jasona Newsteda trećim basistom Robom Trujillom iz Suicidal Tendenciesa, Metallica je zamalo zaginula zbog posve drugih razloga. Primjerice, Hetfield je postao tolika ispičutura da je i to, uz autorsku blokadu i trvenja između članova, bio jedan od razloga za kolektivne psihoanalitičke seanse kroz koje su pokušali doći do temeljnih uzroka neslaganja da bi ta okapanja pred psihijatrom poslije završila i u dokumentarcu “Some Kind of Monster”, prikazanom 2004. godine na prestižnom Sundance festivalu.

Pucanj u nogu

Još je gore bilo kad su napali vlastite fanove jer su njihovu glazbu skidali preko Napstera. De facto je Metallica svojevoljno pristala postati maljem diskografske industrije za bitku u unaprijed izgubljenom ratu. Danas vidimo da je Napsterov model “šeranja” prerastao u legalne streaming-servise kao dominantan način distribucije i slušanja glazbe, a na njima bez problema možete slušati i posljednji, ponovo dvostruki album Metallice “Hardwired... To Self-Destruct”. Prije njega Metallica si je još dva puta pucala u nogu. Prvo s od strane Boba Rocka grozno produciranim “St. Anger” (2003.) na kojem Lars Ulrich kao da je svojim dobošem pokušao ubiti ostatak članova benda, a potom i očajno primljenim albumom “Lulu” (2011.), snimljenim uz Loua Reeda, a o tragičnoj mladoj pleasačici s konca 19. stoljeća. No, taj je album barem postavio pitanje o tome smije li popularna glazba danas biti mučna, teška, neugodna pa i odvratna. U neku ruku i Metallica je do svog trona stigla s ne baš pitkom nego prilično destruktivnom mjuzom.

“Death Magnetic” (2008.), ponovo u produkciji Ricka Rubina, dao je do znanja da Metallicu ne valja otpisati čak ni nakon tako samoubilačkih poteza pa ne čudi što ih je i na zagrebačkom Hipodromu gledalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, unatoč vudstokovskom blatu i smrzavanju na ledeno hladnom pljusku i olujnom sjevercu usred svibnja 2010. godine. No, “Hardwired... To Self-Destruct” u produkciji Hetfielda, Ulricha i ton-majstora Grega Feldmana, koji je snimio i posljednji album Black Sabbatha “13”, djelo je kakvo fanovi Metallice čekaju već više od 20 godina, možda još od povijesnog “Crnog albuma”. Neću reći da je najusporediviji s tim epohalnim izdanjem Metallice, ali jest s dvostrukim mini LP albumom “...And Justice For All” (1988.) jer je posrijedi sličan trik, odnosno estetski zahvat. I “Hardwired...” je mogao stati na jedan CD, ali je pametno podijeljen na dva diska, a tako ga imate prezentiranog i na streaming-servisima, što pospješuje protočnost albuma. Uz to, dojam je da Metallica, još i više nego na “Death Magnetic”, a prema recepturama s “And... Justice For All” i “Crnog albuma”, ponovo inzistira na superjakim melodijama i ne prevelikoj brzini. Ovo je jako muzikalan i jako melodičan album, a opet brutalne snage i dostatne brzine da od njega ne okrenu glave ni stariji, ni mlađi fanovi, pa čak ni srednjostrujaška publika koja će Metallicu i dalje slušati kao možda jedini heavy metal bend u svom životu.

Najveće mijene, mutacije i revolucije u heavy metalu odigrali su u svojim mladim danima Judas Priest, Iron Maiden, Slayer, Napalm Death i možda se njihovim kasnijim albumima baš i nema smisla baviti, ali Metallica, koja je u svojim mladim danima bila revolucionarna koliko Black Sabbath ranih ili Motorhead kasnih 70-ih, igra drugu igru. Njezin “Hardwired... To Self-Destruct”, premda se bavi autodestruktivnom crtom svojih članova, zapravo slavi činjenicu da su tako dugo ostali ne samo aktivni nego i živi, pa makar i ludi, kako to sugerira naslovnica s “četveroglavom” ljudskom zvijeri.

Buka i ludilo

Imaju ovdje barem tri-četiri antologijske skladbe poput “Moth Into Flame “s perfektnom međuigrom gitara, “Halo On Fire” s baladerskim dijelom, “Man UNkind” sa southern-rock dionicom i odjavnog speeda “Spit Out The Bone”. Ni bonus CD s četiri studijska i deset live zapisa nije za bacanje, pogotovo balada “When A Blind Man Cries”. Mlađi će se doista morati pomučiti da odmjere snage s ovakvom Metallicom jer “Hardwired” je album koji bi se mogao dopasti Ozzyju, čije su ludilo i buka birmingemskih čeličana začeli heavy metal ludnicu i kojeg bi jako cijenio i Lemmy u čiju čast tutnji “Murder One”. Na neki način Metallica iznova otkriva pa i nadograđuje svoje postulate iz 80-ih i 90-ih kojima je uvelike inovirala i trajno izmijenila teškometalni rock. Za heavy metal bend, koji unatoč autodestruktivnosti traje već tri i pol desetljeća i više od četvrt stoljeća igra ulogu jednog od najvećih rock bendova u povijesti, a čiji su članovi već prije dvije-tri godine pregazili pedesetu, ne da nije loše nego je izvrsno!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 09:31