KREŠIMIR ŠPICER, NAŠ ČOVJEK U PARIZU Od školskog zbora do amsterdamskog konzervatorija

Krešimir Špicer prošlog je tjedna, treći put u svojoj karijeri, izašao na zagrebačku scenu i zapjevao. Bio je to, po drugi puta u njegovoj interpretaciji, Straussov “Šišmiš”.

Premda je Krešimir rođen i odrastao u Hrvatskoj, obrazovao se u inozemstvu i karijeru gradi na pozornicama diljem Europe. Zbog toga kod nas, unatoč velikim uspjesima koje je ostvario, nije tako poznat. No, premda ovdje ne nastupa često i široj javnosti nije jako poznat, svojoj je zemlji ostao odan. Njegova djeca Louise i Gregor, koje ima s francuskom kostimografkinjom Julie, govore hrvatski, a zajedno svake godine dolaze u Slavonski Brod.

- Sve što imam stvorio sam posve sam, napornim radom uz malo sreće. Kad se osvrnem iza sebe, sretan sam što sam dobio sve prilike i ponosan što sam ih iskoristio. Riskirao sam, selio se, davao samog sebe u svoj posao, što još uvijek činim. No, unatoč svim poslovnim uspjesima, obitelj je moje najvažnije ostvarenje - ističe Špicer.

Život slobodnjaka

U 20 godina karijere ostvario je mnogo toga - između ostalog, nekoliko je puta pjevao s Placidom Domingom i najtraženijom sopranisticom današnjice Annom Netrebko, svake godine jednom ili dvaput se popne na scenu milanske Scale, a iza sebe ima sudjelovanja na cijelom nizu uglednih festivala.

A do svega toga došlo je slučajno: Krešimir Špicer rođen je i odrastao u Slavonskom Brodu, gdje su Nizozemci tijekom rata donosili pomoć. Pošto je s kolegama iz škole pjevao u zboru, pozvali su ih da nastupaju u njihovoj domovini. Tamo je Krešimir zapeo za oko glazbenim stručnjacima, pa su mu osigurali stipendiju kako bi mogao studirati na amsterdamskom konzervatoriju. Život ga je nakon toga odnio u Pariz, gdje danas živi. Nije stalno angažiran ni u jednoj opernoj kući - odabrao je biti freelancer, njegov agent dogovara mu nastupe diljem svijeta.

- Globalni život je puno teži, moram priznati. Sigurno bi bilo lakše imati stalni angažman, no ja volim život slobodnjaka i ono što on nosi. Julie radi, a ja tijekom dana usisavam, perem prozore, pjevam od 13 do 16 sati, a onda odem po Louise i Gregora u školu, pripremim večeru... Biti slobodnjak daje čovjeku mnogo prostora u privatnom životu - kaže Špicer i dodaje kako, premda jako voli biti na sceni i nastupati, najsretniji je kod kuće, s obitelji. Ne voli hotele - čak i kad je na turneji, pa se mora po nekoliko mjeseci zadržati u gradu u kojem pjeva, više voli unajmiti stan i stvoriti sebi dojam da je doma.

Crtanje kao hobi

Kada nije na turnejama, voli slikati. Toliko dobro crta da je nekoliko puta, kad je Julie imala kratak rok, znao pomoći u crtanju modela. Nije ih osmišljavao, kaže, nego je crtao tijela, na koja je njegova supruga nakon toga nadocrtavala kostime. Tijekom karijere su mnogo puta poslovno surađivali - primjerice, ona je radila kostime za “Orfeja”, kojeg je pjevao u Zagrebu. Osim što mu je važna životna podrška, rado čuje njene kritike svojih nastupa.

- Ne razumije glazbu toliko dobro, pa ne komentira moje pjevanje. To mi i ne treba, jer ja točno znam kada sam nešto krivo otpjevao. No, ona komentira estetiku nastupa. Kaže mi kako nešto izgleda, što bi bilo dobro da promijenim. To mi ne kaže nitko osim nje, zbog čega su mi njeni savjeti dragocjeni - kaže Špicer.

Dodaje i kako mu je žao što ovdje ne nastupa češće. Problem je, kaže, što se njemu treba dovoljno rano javiti kako bi neki nastup uvrstio u svoj raspored. Već sad potpisuje ugovore na nastupe koje će održati 2023. godine. No, priznaje, za svoju zemlji i pozive koji iz nje dolaze uvijek ima vremena.

- Ovog ljeta ću nastupiti u Dubrovniku te Splitu. Nakon toga idem u Slavonski Brod. Nastojim u rodni grad doći svake godine, jer mi tamo žive majka i brat. No, oni zapravo često dolaze k nama u Pariz, tako da se često viđamo - kaže Špicer, pred kojim je radna jesen. Već u rujnu će u Scali pjevati ulogu Podeste u Mozartovoj operi “La finta giardiniera”, a potkraj godine slijede nastupi u Versaillesu i Parizu. Tu su i opere “Ariadna na Naxosu” Richarda Straussa i Mozartov “Idomeneo” u milanskoj Scali te Händlova “Jephta” u Berlinu.