KRAKOVSKA FILHARMONIJA Stilski otmjeno, ali i nedovršeno sugestivno

Veliki tjedan u glazbenom se životu koristi za malu poplavu korizmenih koncerata jer je literatura doista obilata.

Haydn, i samo Haydn, bio je tema posljednjeg koncerta u Bijelom ciklusu Zagrebačke filharmonije kada su po dobrom godišnjem običaju u ciklusu bili i gosti. Ovaj je put je to bila Krakovska filharmonija, odnosno jedan njezin dio - Komorni orkestar.

44. Žalobna simfonija

Kako je koncert bio u Velikom tjednu, i program je bio sastavljen od prigodnih Haydnovih djela. Napokon su se i takvi koncerti unatrag nekoliko godina počeli zvati korizmenima, a ne uskrsnima kao u nadobudnim devedesetim. U prvom dijelu večeri je bila Haydnova 44. simfonija u e-molu, zvana Žalobna. Drugi je bio posvećen djelu Sedam posljednjih riječi Kristovih. Također, ni dirigent Michal Dworzynski nije potpuno nepoznat u Zagrebu. Gotovo nedavno, godine 2003. je ovdje pobijedio na uglednom međunarodnom natjecanju Matačić za mlade dirigente. On je svojim urednim pristupom i nastojanjem da što bolje pročita obilat zadani tekst tada osvojio ugledni međunarodni ocjenjivački sud.

Michal Dworzynski nije potpuno nepoznat u Zagrebu - 2003. je pobijedio na međunarodnom natjecanju Matačić za mlade dirigente

Na tragu svoje urednosti pomalo kratkog daha, ali i s punim poštovanjem prema autoru, Dworzynski i dalje gradi svoj ugled, a ovaj put i dobro utemeljeni ugled komornog Krakovske filharmonije. Haydnovih Sedam posljednih riječi moglo se mnogo puta čuti. Posebno kada ih je uz izvedbu tekst uoči svakoga stavka izgovarao respektabilni govornik, a mnogi će su tu sjetiti Renea Medvešeka.

Krakovljani su visoko uređen i discipliniran orkestar i u svojem komornijem sastavu koji traži osobitu pažnju. Ime dirigenta je tu samo dobrodošla pomoć koju je Dworzynski tako, izgleda smjerno, bez imalo česte dirigentske samoljubivosti, shvatio. Poput vođe staroga tipa kojemu vlastita promocija nije na prvome mjestu već prije svega poštovanje prema autoru. Nastojao je predstaviti lijepo odgojen ton i kompaktnost zvuka s pomalo štreberskim inzistiranjem na poznavanju klasičnoga stila.

Posvećeni trud

Od fraze do fraze je manjkalo ono “šutljivo” vezivno tkivo i unutarnji intenzitet, osobito kada je riječ o djelu poput Sedam posljednjih riječi Kristovih, no stilske otmjenosti izvedbe nije nedostajalo. Nije nedostjalo ni pomnog čitanja niti višeslojnosti u dobrom odnosu orkestralnih skupina. Teško bi se moglo odrediti zašto je ipak koncert s naglaskom na poštivanju stila u velikoj i prevelikoj dvorani ostao nekako nedovršeno sugestivan. Slušatelji su tada trebali biti krajnje koncentrirani.

Posvećenom trudu orkestra valja čestitati, a to je i publika znala prpoznati.