Tko se sinoć slučajno našao na Trgu Republike Hrvatske ispred HNK u Zagrebu, bio je iznenađen neobičnom kombinacijom napetosti i opuštanja, kakvu obično stvaraju emocije prigodom kraja ljetnih odmora i „prvog dana škole”. Ozračje je, s jedne strane, izazvano mnoštvom glomaznih vozila, reportažnih i tonskih kola nacionalne radiotelevizijske kuće, a s druge ležaljkama i teglama s bambusom kojima je prostor između Meštrovićeva Zdenca života i ulaza u kazališnu zgradu pretvoren u relaksirajuću ljetnu terasu. Tom su gestom organizatori Zagrebačkog opernog festivala, a to je vodstvo našega središnjeg nacionalnog kazališta, željeli sve sugrađane koji nisu uspjeli ući na rasprodani gala koncert opernih zvijezda i zagrebačkih prvaka pozvati da u ugodnom ambijentu slušaju tonski prijenos sa zvučnika. Tko god je zastao, mogao je uživati u povijesnom koncertu cjelovitih opernih prizora u zvuku orkestra Zagrebačke opere predvođenog njegovim već četiri godine počasnim šef-dirigentom, Talijanom Pier Giorgiom Morandijem, te gromoglasnim, izražajnim i emotivnim pjevom petoro međunarodnih opernih umjetnika: kosovske sopranistice rođene u Zagrebu Marigone Qerkezi, poljskog tenora Piotra Beczałe, te troje probranih prvaka Zagrebačke opere – mezzosopranistice Sofije Petrović, baritona Ljubomira Puškarića i basa Luciana Batinića. Maestro Morandi, koji je nedavno otvorio sezonu Bečke državne opere dirigirajući Verdijeva Don Carloa, za ovu je prigodu složio vrlo neobičan, ali impresivan i logičan program s malim prizorima iz opera u kojima ovi umjetnici trenutačno nastupaju ili planiraju uskoro nastupati, pruživši im mogućnost da se na scenskoj rampi iza njegovih leđa i glumački izraze. Koncert je ispraćen stajaćim ovacijama uz suze radosnice.
Kad smo mislili da smo već sve doživjeli na opernim gala koncertima i da već unaprijed znamo što slijedi, posve nas je šokirao njegov izbor potresnih, dubokih i teških prizora koji su iz solista izvukli maksimum. Središnji je mamac za publiku i kruna kvalitetne programske politike Zagrebačke opere bio Poljak Beczała, tenor trenutačno na vrhu ljestvice traženih opernih umjetnika zbog svoje iznimne snage, izražajnosti i muzikalnosti. Pamtimo ga po onom također gala koncertu u Lisinskom kada je 2017. na poziv Dražena Siriščevića prvi put stigao u Zagreb i nastupio u njegovu omiljenom ciklusu opernih koncerata Lisinski Arioso. Priliku da se s njegovim impozantnim glasom odmjeri dobili su i pojedinci Zagrebačke opere kada je te jeseni 2022. svoju prvu sezonu otvarala tada nova intendantica Iva Hraste Sočo. I sada je na isti način ona istoga umjetnika pozvala da na početku njezina drugog četverogodišnjeg mandata zatvori 4. Zagrebački operni festival. U četiri je godine on prilično napredovao, svoj repertoar upotpunio novim ulogama, otkrio ljepote Wagnerove glazbe koja je dodatno produbila njegov dah i dala mu izražajnost u legatu i intenzitetu prelijepog tenorskog sjaja baritonskih nijansi. Njegova je želja bila nastupiti u prizorima Giordanove opere Andrea Chénier koja je obilježila njegove operne početke i uvijek joj se rado vraća, a u Zagrebu je publika ne poznaje. Epohalne su bile njegove izvedbe poznatih hitova iz opera Werther, Evgenij Onjegin i Tosca, ali, budimo iskreni – najljepši trenuci koncerta ipak su pripali visokim zapjevima sopranistice Marigone Qerkezi, frekvencijama kakve se u ovom kazalištu još nisu čule.
Rodni Zagreb
Ta vulkanska snaga golemoga glasa nevjerojatne fleksibilnosti rađa se jednom na milijune, a još kad se takav talent na vrijeme prepozna i njeguje, stvara se umjetnica iznimnog potencijala koju posljednjih godina otkrivaju najveće operne kuće. Iza njezina uspjeha je njezina majka, koja je njezina cjeloživotna profesorica pjevanja i mentorica, Merita Juniku, koja je studirala i godinama nastupala u glavnim mezzosopranskim ulogama u Zagrebu, gdje je rodila svoju prvu kći Marigonu. Ona je tako ostala vezana uz rodni Zagreb i prvu domovinu Hrvatsku, ima hrvatsko državljanstvo i tečno govori hrvatski jezik, zbog čega joj je iznimno rado ovdje nastupati. Na našu je opernu scenu ušla na mala vrata godine 2022., kao jedna od triju dama u Mozartovoj Čarobnoj fruli, nakon koje je dobila prigodu zapjevati Leonoru u Verdijevu Trubaduru. Ovo joj je bio treći nastup na sceni zagrebačkog HNK-a i ono što smo sinoć čuli svjedoči o njezinu nevjerojatnom razvoju u pravu veliku opernu divu staroga kova poput Marie Callas i Renate Tebaldi čiji je veliki glas u savršenom legatu predvođen iznimnim emocijama i poniranjem u misao teksta koji pjeva. Provela nas je kroz svoj široki repertoar, od tamnih, dramatski zahtjevnih uloga poput Verdijeve Lady Macbeth, preko Leonore iz Moći sudbine istoga skladatelja, sve do prizora iz njegove Aide u kojoj su joj se pridružili Beczała kao Radames i Sofija Petrović kao Amneris. Novu eksploziju emocija donijela je scena umiranja Puccinijeve Manon Lescaut, ali i razne situacije iz njegove Tosce, od ljubomornih prigovora Mariju u duetu s Beczałom ili pak mitske životne ispovijesti naslovnoga lika (Vissi d‘arte), završivši službeni dio programa s poljskim kolegom završnim prizorom pogubljenja iz Giordanova Chéniera, gdje im se u govornoj ulozi krvnika pridružio i maestro Morandi s dirigentske pozicije.
Da život ide dalje pokazala je u mladenački svježoj O mio babbino caro, ariji Laurette iz Puccinijeve jednočinke Gianni Schicchi u dodatku, nakon čega je Beczała zapjevao još jednu predivnu ariju Cavaradossija iz Tosce (Recondita armonia), opere koju je prošle sezone radio s Morandijem u Beču, da bi večer zajedno zaokružili odlaskom sa scene na kraju dueta Mimì i Rodolfa iz prvog čina Puccinijeve La bohème. Oboje su se pokazali kao izvrsni umjetnici koji mogu pokrivati širok spektar uloga jednakom snagom i uvjerljivošću. Na njihovoj razini bili su i prvaci Zagrebačke opere, njih troje, svatko s po dvije arije, dok je Sofija Petrović dobila priliku odmjeriti snage s Marigonom i Piotrom u tercetu iz Aide te doista briljirala kao faraonova kći Amneris. No, kako je dokazala, spremna je za nove izazove iz repertoara Marigonine majke Merite, poput Dalile iz Saint-Saënsova Samsona i Dalile ili pak princeze Eboli u Verdijevu Don Carlu, kako je zagrmila sa svijetlim visinama u njezinoj ariji O don fatale. Posebnu ljepotu emotivnog i srčanog baritona glasovnim je spektrima dodao Ljubomir Puškarić kao Don Posa iz Verdijeva Don Carla ili Renato iz skladateljeva Krabuljnog plesa, dok je nacionalni operni prvak Luciano Batinić ostvario najljepše trenutke svoje karijere kao Verdijev Macbeth ili pak Kralj Filip iz njegova Don Carla, ostvarivši upečatljive izvedbe. Ovo je bio zasigurno jedan od najljepših – ako ne i najljepši – opera gala koncerata izvedenih ikada u HNK u Zagrebu. Možemo reći da je to vrhunac sezone koja još nije ni počela, a koja će 11. i 13. siječnja 2027. vratiti u Zagreb Marigonu Qerkezi kao Aidu u raskošnoj cjelovečernjoj produkciji opere, taman prije nego što će istu ulogu u svibnju i lipnju pjevati u Kraljevskoj operi londonskoga Covent Gardena. Već danas umjetnica je na probi za Toscu u Državnoj operi u Stuttgartu, a sutra izvodi Lady Macbeth u Verdijevu Macbethu u Copenhagenu. Svi je žele imati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....