Tamo koncem devedesetih godina prošlog stoljeća (kako to drevno zvuči!) činilo se da starom dobrom rock and rollu ne ide baš dobro, dionice su mu slabo stajale, bio je ucrvao, inertan, trom i nezanimljiv, barem je to bila generalna percepcija, prevladavajuće mišljenje. Današnjim rječnikom rečeno: bio je u dubokoj krizi. Onda je polako počela nicati gomilica bendova koju je podjednako prepoznavao underground i mainstream, bendova koje su žedni i euforiji skloni kritičari, jednog po jednog, proglašavali spasiteljima rocka. Ništa se nije moralo spašavati, u stvarnosti nije bilo tako dramatično, ali da je otromboljenom mastodontu dobro došla koja doza svježe krvi, to je isto istina.
Jedni od spasitelja bili su i Yeah Yeah Yeahs, trojac duboko uronjen u njujoršku punk ostavštinu koju je pametno i energično umatao u moderno ruho. Čim su se pojavili, još i prije prvog službenog izdanja, oko njih se stvarao žestok hype, a sa svakim novim albumom i EP-jem taj je status bubrio. I za to je uvijek bilo razloga. Niti u jednom trenutku se nisu opustili i predali manirizmu, birali lakša rješenja i već odavno probijene putove, iz ploče u ploču su samima sebi postavljali nove izazove i unosili modifikacije u svoj grubi, istrzani zvuk kojim su, unatoč tome, znali ispresti najljepše melodije.
Bend predvodi Karen O, frontwoman zbog koje je pridjev karizmatičan dobio novu definiciju. Rođena u Južnoj Koreji, od majke Korejke i oca Poljaka, odrastala je u New Jerseyju, bubnjara Briana Chasea je upoznala na koledžu, a gitarista Nicka Zinnera na New York University‘s School of the Arts. Ovaj trio, koji je na nastupima uživo obično podebljan s još jednim gitaristom, odlično je funkcionirao, a većinu energije donosila je divno divlja Karen, živa inkarnacija kula.
Za razliku od mnogih, Yeah Yeah Yeahs nisu ništa forsirali, nisu prosječnim izdanjima rasprodavali ugled, nisu snimali albume tek tako, da nešto snime. Nakon četiri albuma su stali s kreativnim radom, pojavili bi se na ponekom festivalu, odsvirali odličan koncert i onda opet nazad u tišinu. I tada, manje više iznenada, nakon velikih devet godina diskografske stanke, evo njih opet. Vratili su se albumom "Cool it Down", koji u osam pjesama i nešto više od pola sata predstavlja srž onoga što su Yeah Yeah Yeahs danas. Ploča počinje pomalo neočekivano za bend takvog renomea od kojeg bi se možda očekivao energetski udar od prvog takta, a "Spitting Off the Edge of the World" se otvara polako. Kreće sa zloslutnim sintevima, a gitarsko zujanje koje priželjkujemo sad je strukturirano kao moćna podrška za sugestivan, ovdje čak pomalo lijen, vokal Karen O. Na pjesmi gostuje i Perfume Genious i njihov je duet krasan, zamaman, točno onakav kakvi bi dueti i trebali biti, jedno drugo nadopunjavaju i zbog razlike u glasovima specifičnosti još više dolaze do izražaja.
Pjesma o klimatskoj situaciji do koje smo dogurali naš jadni planet vjerojatno i mora zvučati ovako, istovremeno depresivno, ali i snažno, s malo neke nade u to da je promjena smjera još moguća. Napisana u formi razgovora majke i sina o svijetu koji mu je ostavila u amanet, ovo je pjesma koja se poigrava sa slušateljevim emocijama i fino sažima anksioznosti suvremenog trenutka o kojima katkad biramo ne misliti jer nam je tako lakše.
"Lovebomb" također počinje sintevima, ali nešto umirenijim. I ona dobro pokazuje novi pristup benda pjesmi i melodiji u kojoj se ne libe pustiti Karen da više recitira nego pjeva i na taj način još više podcrtava osjećaj koji želi prenijeti. Ovdje je njezino melodiozno recitiranje izvučeno u prvi plan dok se u pozadini valja ambijentalni instrumental sazdan od nabujalih sinteva i pogonjen ritmom ukucanog bubnja. Prvi plesni moment dolazi na "Wolf" koja kao da je iskoračila iz osamdesetih i zakoračila u današnje vrijeme, čisti, pomalo melankolični elektro-pop s naklonom prema simfonijskom rocku. Disco atmosferu nastavlja i iduća pjesma, funkastim basom pogonjena "Fleez", hipnotička numera za ples i razmišljanje koja vas može podsjetiti na Blondie. U njoj Karen O. propituje smisao postojanja benda i sebe unutar kolektiva, ali to ne bi bilo nužno posebno zanimljivo da se ne može promatrati i šire, da se ne naslanja na kolektivnu traumu koju je svijet proživio s covidom i koju prolazi upravo, s tinjajućom prijetnjom atomskog rata. U pripjevu ove pjesme eksplicitno nam daje do znanja u kojoj je ona trenutačno fazi ("I make my transformation/ And it feels nice/ To roll the dice/ Once or twice"), a iz muzike koja taj tekst prati doznajemo ono što smo oduvijek znali, da transformacija može biti oslobađajuća i da ulije u čovjeka neku novu snagu koju nije ni mislio da ima, ali da nikada ne prolazi bez posljedica. Ova pjesma je slavljenje novoga, ali misao o posljedicama uvijek titra negdje u pozadini.
"Burning", drugi singl i meni najdraža pjesma s albuma, kao da je napravljen da bi Karen O. pokazala sve što može, da njezine kvalitete zasjaju punim sjajem. Mračna je i plesna, u isti mah žestoka i prozračna, podsjeća na prošlost, ali je apsolutno nedvojbeno izdanak ovog vremena sada, s melodijom koja vas počinje proganjati već nakon prvog slušanja. "Blacktop" je iz istog špila kao i "Lovebomb", gotovo u potpunosti spoken word pozornica za Karen na ovaj put malo drhtavijoj i nervoznijoj podlozi, a "Different Today" je predivna, grandiozna pop ljepotica u kojoj se još jednom suočavamo s time kako ne možemo utjecati na ono što se zbiva oko nas, ali se s tim možda možemo pomiriti, a pritom to mirenje ne mora biti predaja, to može biti tek jedan od načina da sačuvamo zdravi razum. Karen O. na razmeđi vedrine i rezignacije pjeva "Oh, how the world keeps on spinnin‘/ It goes spinnin‘ out of control" i u tome pronalazi zadovoljstvo, pronalazi motiv da krene dalje. Ako svijet odlazi kvragu, možemo barem pjevati i plesati.
Album zatvara "Mars", još jedna pjesma u kojoj Karen recitira, a ne pjeva, još jedan ispovjedni spoken word moment. S tim da, za razliku od prethodne dvije pjesme s albuma u istom ključu, ovdje zvuči kao da ni ne pokušava ništa otpjevati, nego baš kao da s papira čita napisanu mini-štoriju. U njoj opisuje jedan trenutak sa svojim sinom, a vjerojatno je i činjenica majčinstva doprinijela tome da na svijet i sve oko sebe gleda drugačije. Njezina opjevana energija mrvu je utišana, ona je sada okrenuta više prema sebi, prema svom mikrokozmosu, prema propitivanju i analizi. Zabrinuta je za svijet koji će ostaviti u naslijeđe svome djetetu, ali se polako miri s time da su joj mogućnosti ograničene, da na neke stvari ne možeš utjecati ma koliko se trudio, ma koliko vremena i energije u njih uložio.
"Cool it Down" je svakako album promjene, album metamorfoze. Ploča je to na kojoj se vidi kako se promijenio jedan bend, koliko je i kako narastao i odrastao, ali i ploča koja dokumentira promjenu jednog čovjeka, a onda i svih nas, ljudskog roda, u odnosu na ono što nam se zbiva. Yeah Yeah Yeahs su i dalje isti, oni se nimalo nisu odmaknuli od svoje biti, nitko razuman ne bi mogao reći da su se "prodali", ali svijet oko njih se mijenja, okolnosti se mijenjaju i ovo je njihov pokušaj da plivaju u tom novom svijetu, bezobzirnijem i nepredvidljivijem nego ikad ranije, svijetu u kojem toliko nedostaje empatije i nježnosti.
I jednoga i drugoga ćete pronaći na ovom albumu, katkad malo bolje upakirano i skriveno, ali tu je, o tome nema nikakve sumnje. Nervoza, impulzivnost i žestina koje su oduvijek krasile bend i dalje su tu samo što su poprimile novo, mekše ruho, a u to ruho je upakiran i vjerojatno najzaokruženiji album koji su ikad snimili.