Kao da se na 2000 ljudi u Lisinskom sručila golema velebitska stijena

Fenomenalno, ludo, presavršeno, onostrano, izvan pameti, svemirski, čudo... To se već odavna zna, ali se svaki put ponovno iznenađujemo. Teško se sjetiti svih riječi koje su ljudi koje ste slučajno ili namjerno slušali i čuli upotrijebili za recital Jevgenija Kissina u dvorani Lisinski.

Jednodušno bravo

Svakako Kissin ne pripada jednostavnoj skupini koja izmalena sriče po tipkama klavira, niti onima koji sviraju lijepo i umilno i nastoje se svidjeti. Uza sve dvojbe i pitanja, ipak je bilo jednodušno bravo i za zagrapčanske prilike rijetko ustajanje na noge, ovacije.., ali svejedno svatko zadržava svoje malo privatno mišljenje. Kompleksno kao što je kompleksno ono što se dogodilo. Od Richterovih recitala, Ive Pogorelića u najbolji danima i ostalih kojih se još starija publika sjeća. Recital kao da se kakva velebitska, biokovska ili malokapelska stijena sručila na otprilike dvije tisuće slušatelja u dvorani Lisinski.

Jednostavno: na programu Kissinova recitala je bila “trifrtaljsatna” Sonata u D-duru, oznake D. (Deutsch) 850 Franza Schuberta, te dvostavačna Druga sonata u neobično izabranom gis-molu Aleksandra Skrajbina koju rado zovu Sonatom fantazijom, iako to nije autorov naziv. Na kraju službenog dijela recitala bilo je i sedam etida iz Skrjabinovog osmog opusa. Senzacionalno.

Osjećaj za boje

Niti dodaci obrađenog Bacha, Rahmanjinova ili Chopinove revolucionarne Poloneze nisu izostali.

Poloneze koju svi znaju po sluhu napamet, ali istresene iz nekog rukava kao da je riječ o najjednostavnijoj stvari na svijetu. Jest, ako je o specijalnim Kissinovim mogućnostima riječ. A bio je takav od malena. Jednostavan i služben, gotovo činovnički nastup pri izlasku niti ne sluti što bi se moglo dogoditi.

Golema Shubertova Sonata pretvarala se u simfonijske razmjere. Nije to ni izdaleka bio “mali” Schubert iz bečkog salona jer Kissin ima neprikosnoven osjećaj za doziranje boje i raspona u velikom prostoru kakva je zatamnjena resektabilna unutrašnjost velike dvorane Lisinski. Slijedio je Skrajbin kao izmišljen za ovakvu vrstu srogo kontroliranog umjetnika.

Istražuje temelje

Bujan i navodno neobuzdan, ali se napokon moglo čuti što se u toj zapetljanoj strukturi zbiva, kao što se mogao čuti veliki raspon mogućnosti zvučanja instrumenta od moćnog fortissima sve do nestvarnog lebdećeg pianissima koji negira mehaničku prirodu instrumenta. To se ne događa svakome i ne na svakom klavirskom recitalu. Ima ih lijepih, dobro uređenih, krasnih i ružnih, ali i potpuno posebnih.

Kissin ne svira sebe, već s mocartovskom lakoćom istražuje temelje Schuberta i Skrjabina do mjere da se može upitati da li su oni toliko daleko kako smo učili ili je to možda drukčije? I nitko baš nije osobito lako zaspao nakon Kissinova recitala. Dirnuti ili ne - fascinacija ostaje. Vjerojatno je najveći u ovom trenutku!