Kako je za 'Ljeta ljubavi' 1967. stvoren koncertni biznis pod vedrim nebom

U kasno ljeto 1989. godine, tada kao 22-godišnjak, zaputio sam se na svoj prvi veliki open air festival. Bio je to Reading, jedan od najstarijih festivala te vrste na svijetu koji je egzistenciju započeo prvo kao jazz, a tek potom kao rock-festival. Ljeto prije, 1988. godine, Reading je završio u dubokom blatu i još dubljim financijskim dubiozama s headlinerima poput Meatloafa i Bonnie Tyler da bi 1989. godine “uskrsnuo” s “alternativnom” koncepcijom. Zaključivši, naime, da s hard rock repertoarom Reading može završiti samo u još većim gubicima, novi vlasnici festivala, momci iz relativno malog londonskog kluba Mean Fiddler, osmislili su novi Reading, gotovo po uzoru na ljubljanski Novi rock na Križankama, samo u petnaestak puta većem omjeru, ali također inzistirajući na alternativnom rocku koji će dvije godine kasnije, uz povijesni nastup Nirvane (ljeto 1991.) i uzavreli grunge-rock, duboko i široko penetrirati u srednjostrujaški rock.

Te, 1989. godine headlineri Readinga bili su New Order, The Pogues i Mission, a mogli su se uživo vidjeti i čuti i Billy Bragg koji ovo ljeto dolazi na primoštensko SuperUho, njujorški bogovi buke The Swans koji su me dvije godine prije oduševili u Ljubljani, teksaški luđaci iz Butthole Surfersa, bučni shoegazeri My Bloody Valentine, odvaljeni psihodeličari Spacemen 3 i nešto smireniji House Of Love, začinjavci americane Green On Red, islandski čudaci Sugarcubes s kojima je tada pjevala Bjork i brojni drugi bendovi, poput Wedding Present, Pop Will Eat Itself, Gaye Bikers On Acid, Les Negresse Vertes...

Našavši se na pravom mjestu u pravo vrijeme, tri sam dana uživao u onoliko inozemnih izvođača koliko sam u Zagrebu vidio i čuo tijekom 80-ih, ako ne i više od toga.

Raj na livadi

Uobičajena zamisao o raju zacijelo nije prašnjava livada s velikom pozornicom i redom sunca pa redom kiše, no meni se činilo da sam se našao baš tamo, i to za života, pa kud ćeš veće sreće?! Dakle, taj i takav Reading meni, zapravo klincu u odnosu na moju današnju životnu dob, nije bio trodnevni tulum na kojem bih povremeno, između valjuškanja u šatoru s kakvom curom, čega nije bilo ni u primisli, vidio ponekog izvođača, nego prigoda za nadoknadu propuštenog i prilika da na jednom mjestu u tri dana čujem i vidim što više izvođača iz tadašnje (alternativne) rock-glazbe.

Umjesto toga, Reading je za mene bio mjesto na kojem sam učio o glazbi i s kojeg sam ponio neke od dragih uspomena, poput one kad me ljevičarski kantautor Billy Bragg nakon pressice zagrlio i poželio mi dobrodošlicu kao “socijalističkom prijatelju” da bi malo kasnije s pozornice osuo verbalnu paljbu po kretenima koji su na štandovima prodavali nacističko znamenje. Vjerojatno su se tako nekako na svojim summitima osjećali Tito, Nehru, Naser, Castro i ostali velikani politike 20 stoljeća. Upoznao sam i Braggova menadžera, Petera Jennera, za kojeg ću godina kasnije doznati da je bio prvi menadžer Pink Floyda; onaj koji je ostao uz genija Syda Barretta, a koji će ubrzo poludjeti od acida dok će “najamni radnici”, kakvima je Jenner smatrao ostale članove tog benda, tijekom karijere zaraditi stotine i stotine milijuna funti.

Sjećanje iz Readinga

Sjećam se i kako su Guy Chadwick, pjevač grupe House Of Love i Alan McGee, koji će nekoliko godina kasnije otkriti Oasis, pokušavali razgovarati s kolegom Antom Čikarom i sa mnom, ali su bili toliko balzamirani od opijata da je to bilo više nalik disanju ribe na suhom nego razgovoru. Našao sam se i iza Poguesa dok su ih fotografirali, a ja bez fotoaparata da ovjekovječim kako svaki od njih iza leđa skriva bocu omiljenog alkohola. S basistom Butthole Surfersa jednoj blond sekretarici iz Mute Records, koju sam upoznao dan-dva prije u njezinu uredu, prodavali smo karate-fore u stilu Elvisa Presleya, no za to okrivite besplatni viski u novinarskom šatoru, a ne mene koji se nikada nisam znao oduprijeti porocima.

Uz ove i niz drugih dogodovština nastupi su - barem neki od njih - bili božanstveni, a dopala mi se - i stilski i sadržajno - čista i čvrsta koncepcija Readinga kao alternativnog rock-festivala na kojem se dnevno okupljalo više od 40.000 ljudi i koji je uspio unatoč lošim prognozama “kužatora” glazbene industrije. Naime, festivali su tada držali do profilacije, baš kao i oni iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih od kojih su neki opstali i do danas, pa se smatralo da festival tada još ne posve etabliranog i tržišno ne baš kurentnog alter-rocka mora završiti u još većem minusu od hard rock fešte bez obzira na to što je poprište događaja ostalo isto. No, “uskrsnuće” Readinga bilo je uspješno i prizvalo duh onih prvih open air festivala koji su u sebi nosili jaku kulturološku crtu i etablirali rock iz sredine 60-ih kao vodeći žanr popularne glazbe.

Prije Woodstocka

Prvim pravim open air rock-festivalom već desetljećima se uvriježilo smatrati Monterey Pop Festival, na kojem su u ljeto ljubavi 1967. godine u tom sjevernokalifornijskom gradiću u tri dana (16. - 18. lipnja) nastupili Jimi Hendrix, The Who, Jefferson Airplane, Big Brother And The Holding Company (s Janis Joplin), The Mamas & Papas, Grateful Dead, Quicksilver Messenger Service, Moby Grape, The Butterfield Blues Band, The Byrds, Buffalo Springfield (s Neilom Youngom), Otis Redding, Eric Burdon And The Animals, Ravi Shankar i drugi. Bio je to izlog psihodeličnog i blues-rocka, kontrakulture, kako su je tada nazivali, i “djece cvijeća”, koja će svoju najveću manifestaciju održati dvije godine kasnije na Woodstocku. Uh, da mi je bilo biti tamo, no tek sam se rodio, a starci nisu bili “djeca cvijeća” iz Amerike, nego “djeca rada” iz socijalizma.

Unatoč Montereyu, Woodstock se zbog magnitude u kolektivnu memoriju - ni danas se pouzdano ne zna je li tamo bilo pola ili cijeli milijun ljudi - zapisao kao najveći i najvažniji open air rock-festival. I na njemu je pod egidom “3 dana ljubavi, mira i glazbe” nastupio niz izvođača koji su bili na Montereyu, ali i drugi, poput Joan Baez, Arla Guthrieja, Richieja Havensa, Santane, Canned Heata, Mountaina, Creedence Clearwater Revivala, Sly & The Family Stonea, Ten Years Aftera, The Banda, Johnnyja Wintera, Joea Cockera... Po uzoru na slogan “tune in, turn on, drop out” LSD gurua Timothyja Learyja, tada se iskovala i fraza “ako se sjećaš kako je bilo na Woodstocku, onda nisi ni bio tamo”, no postoji i dokumentarni film pa ga pogledajte jer je i danas vrijedan vaše pažnje.

Nikad veća ponuda

U to vrijeme etablirao se i engleski Isle Of Wight na kojem je 1970. povijesni nastup pred jutro održao Leonard Cohen, a taj festival i danas traje, baš kao i dvostruko veći Glastonbury, začet također 1970. godine, prema zamisli Michaela Eavisa. Taj globalno najveći festival traje i danas, a ovo ljeto će na njemu pred više od 130.000 ljudi kao headlineri nastupiti Radiohead, Foo Fighters i Ed Sheeran. Reading je prije nekoliko godina dobio svoju inačicu u Leedsu, a cijela je Velika Britanija premrežena ljetnim festivalima, poput T In The Parka, V Festivala, Bestivala i drugih. Slično je u cijeloj Europi pa gotovo svaka zemlja ima barem dva, ako ne i tri-četiri velika ljetna open air festivala prema kojima posljednjih desetak sezona izvođači, jer su još bolje plaćeni, često planiraju europske turneje. Da ne navodimo od države do države, ali zacijelo ste čuli za danski Roskilde, njemački Rock Am Ring i Rock Im Park the Hurricane, austrijski Nova Rock i Frequency, španjolsku Primaveru i Benicassim, mađarski Sziget, belgijski Rock Werchter i Pukkelpop, srpski Exit, švicarski Montreux koji se odvija po bitno drukčijoj špranci i hrvatski INmusic, a možda ste i bili na nekom od tih festivala.

Od sjevera do juga Europe, od takozvanih boutique-festivala posvećenih određenim žanrovima do najglomaznijih festivala “opće prakse”, dojam je da je ponuda open air festivala jača no ikad prije. Izdašnija nego u mitskim 60-ima kad su takvi open air rock-festivali počeli nicati na temeljima prvih, znatno manjih i skromnijih festivala na otvorenom posvećenih jazzu, bluesu i folku. Ipak, posve je nemoguće usporediti Newport Folk Festival na kojem je Dylan 1965. izveo svoj “električni udar” s “čudovištima” poput Coachelle, čiji su organizatori prošle jeseni održali “najskuplji” i “najdohodovniji” festival u povijesti, The Desert Trip, na kojem su prvi put na jednom mjestu nastupili The Rolling Stones, Paul McCartney, Bob Dylan, Neil Young, The Who i Roger Waters. “Oldchella”, kako su odmah prozvali The Desert Trip, ostvarila je nevjerojatnih 150 milijuna dolara prihoda pa ispada da stari izvođači i vremešna im publika ni danas nisu za bacanje u koš. Dapače, niz je festivala oslonjenih na rock-antologiju i danas mamac za publiku stariju od 50 godina koju u načelu manje zanimaju nove stvari, a više provjerene vrijednosti pa makar i u lošijoj formi od one prije tri ili četiri desetljeća.

Niz festivala, uključivši i Glastonbury i Exit, zapostavlja stilsku profilaciju nauštrb “glazbenog vašara” u kojem bi svatko trebao naći nešto za sebe. Tako ove godine Glastonbury nudi spomenuti Radiohead, ali i Katy Perry, kao i navedene Foo Fighterse i Barryja Gibba, odnosno Krisa Kristoffersona i Emelie Sande. Exit, pak, pod egidom “Summer Of Love”, koju proteže i na svoj novi Sea Star u Umagu, podsjećajući na vezu s Montereyom, nudi i Liama Gallaghera i Paula Kalkbrennera te Robina Schulza i stare pankere, poput Angelic Upstartsa koje sam intervjuirao u Kulušiću davne 1986. godine. Moram priznati da mi takav cušpajz od programa nije po volji. Dopadljivija mi je koncepcija INmusica koja je također šarena, ali ipak kompatibilna i kad nudi indie-rock prvake Arcade Fire i odličnog soul pjevača Michaela Kiwanuku ili prvotno južnjačke rokere Kings Of Leon i SF odiseju Public Service Broadcastinga. Pitate li mene, INmusic je bliži duhu Montereya i slavnih rock-festivala iz 60-ih, 70-ih i 80-ih, nego niz razvikanijih open air “svaštara” diljem Europe.

I tu dolazimo do pitanja što open air festivali znače nama, sada i ovdje u Hrvatskoj. S jedne strane, INmusic, a to vrijedi i za budžetom i posjetom skromniji, ali programski čvrsto definiran indie-rock boutique-festival SuperUho pa i za na dub, reggae i sound system kulturi ponikle festivale Seasplash, Outlook i Dimensions, nudi izvođače koje vjerojatno nikada ne bismo imali prilike vidjeti na pojedinačnim koncertima ili bismo ih sporadično ugostili u nekoj od dvorana ili klubova. Takvi festivali bitno osnažuju godišnju ponudu inozemnih koncerata, uz to što i domaćim sastavima nude velike pozornice, makar i u ranijim terminima, a što bi svakako trebalo promijeniti pomicanjem u kasniju satnicu. Ti su festivali atraktivni publici, i nisu samo trodnevni ili petodnevni tulumi, nego bi ih se mogli nazvati i edukativnim glazbenim programima pa ih iz tog razloga treba sufinancirati novcem iz Ministarstva i lokalnih ureda za kulturu. Exit ne bi opstao da nije imao jaku financijsku injekciju Srbije i Novog Sada, a sada je neizostavan na karti europskih open air festivala.

S druge strane, tu su i festivali poput splitske stadionske Ultre ili posjetom skromnijeg Gardena, koji više prizivaju inozemne posjetitelje zakačene za takozvanu DJ kulturu dok su oni na Zrću zanimljivi i domaćoj i stranoj publici. No, to su uglavnom zabave za partijanere kojima je više do ljetnog tulumarenja nego do pojedinih izvođača zbog kojeg se odlučuju za ovaj ili onaj festival. Na INmusic, pak, dobar dio publike ide prije svega zbog izvođača koje inače ne može vidjeti na pojedinačnim koncertima premda je mlađima jako zanimljivo i ono što se događa u šatorima nakon završetka programa. Nadalje, tu su i open air festivali uglavnom lokalnog karaktera i dosega s dominantno izvođačima iz Hrvatske i susjedstva kojima manje sredine i u svom dvorištu, barem povremeno, dolaze u izravan kontakt s rock, rap i pop nastupima, a korijene vuku iz ovdašnjih dvoranskih Boom rock i pop-festivala iz ranih 70-ih.

Ultra ili Monterey

U skladu s time - pripišite to iskustvu i godinama, ali i boleštinama s kojima se borim i vrućini koju ne podnosim - festivali su za mene, prije i poslije svega, šansa da uživo čujem i vidim ona imena koja ovdje inače ne bih uopće ili bi došla tek sporadično. Pojednostavljeno, za mene je INmusic 2017., slično kao i Reading 1989., važan zbog sadržaja, samo sada iz vizure pedesetogodišnjaka koji jedva čeka da legne doma u krevet jer je ipak u Zagrebu.

No, svako vrijeme nosi svoje pa danas najveći festivali uglavnom nude “miješano meso” u kojem bi svatko trebao naći nešto za sebe, a ne čvrsto profilirane “jelovnike” za publiku koja točno zna što želi i zbog čega odabire ovaj ili onaj festival, kako je to bilo od kasnih 60-ih pa do kasnih 90-ih, odnosno u zlatno doba rocka i albuma. Danas se ta igra opet zove pop, a neki će reći i da današnji festivali oslonjeni na DJ kulturu pronose duh Woodstocka bolje od open air rock-festivala, ali s time se mogu složiti tek na fenomenološkom, no nikako ne na sadržajnom i stilskom nivou. Uostalom, zapitajte se hoće li Ultru iz Miamija ili Splita svijet pamtiti kao što i danas pamti Monterey iz 1967. i Woodstock iz 1969. pa i Reading iz 1989. ili 1991. godine. Odgovor znate i sami.