KAKO JE BILO NA SINOĆNJEM KONCERTU AMERIČKOG BENDA CLOUD NOTHINGS? Puno buke i brzine za malošto vrijednoga

Netom prije izlaska Cloud Nothingsa na pozornicu Tvornicu kulture netko je s razglasa pustio nešto od Sonic Youth. Slučajno ili namjerno, nije važno, jer pri sredini nastupa, dok su se poigravali s feedbackom i distorzijom, zazvučali su i poput "djece" tog revolucionarnog benda, a tijekom koncerta, kao i na albumima, i The Replacementsa, Hüsker Dü, Dinosaur Jr., The Wipersa, Fugazija, Nirvane te srodnih, amblematskih bendova američkog underground rocka 80-ih.

Nema prigovora, uzori su im ispravni, ali problem je što i nakon šest albuma na kojima su ipak iskazali interes za melodičnost i kakvu-takvu pamtljivost pjesama, ova tipična, kako bi rekao moj frend Joža od Sinja, "internetska college-rock četvorka" ostaje tek na razini "djece" spomenutih.

Koliko god osobno imao sklonosti i simpatija prema bendovima poput Cloud Nothingsa, dovoljno je usporediti njihova posljednja četiri albuma s posljednja četiri djela Boba Moulda pa ćete lako izvući zaključak kako su ti "klinci" tek slaba refleksija tog "djedice". Netko od frendova reče kako je problem bio u zvuku. Možda i jest. U tom smislu, bilo bi bolje Tvronicu ne pregrađivati ili zvučnike još više razmaknuti lijevo i desno od pozornice. No, dovraga, kako onda problema nije bilo nekoliko večeri ranije na Monster Magnetu.

Mislim da je ključni problem ipak ležao negdje drugdje i dulje zbog čega su neki navijači Cloud Nothingsa otišli kući razočarani dok su meni ti "klinci" bili simpa, ali i ništa naročito, odnosno točno onako kako sam i očekivao u skladu s njihovim albumima. Ako ništa drugo, barem je na kocnertu prevladavala studenterija, a ne starčad poput potpisnika ovog teksta, kao na mnogi drugim nastupima u Zagrebu. Ipak, zato što je star, sjeća se kako je to bilo kad je pohodio prve koncerte Dinosaur Jr. Rapemana (čiji je Steve Albini producirao momke iz Clevelanda), Sonic Youtha, Fugazija, Firehosea i Nirvane u krugu od nekoliko stotina kilometara. Kako i zbog toga zna što je bit te glazbe, onda mora konstatirati da su Cloud Nothings u Tvornici zvučali poput ne baš maštovitog kopiranja i kombiniranja ovih ili onih značajki spomenutih. Kad se to posloži u studiju i koliko-toliko pripazi na melodiju, može ispasti zanimljivo, no uživo baš i nije bilo tako.

Mladen Pobi / CROPIX

Cloud Nothings u Tvornici kulture

Prvo, brzina radi brzine ne predstavlja ništa, odnosno nije predstavljala ništa ni u hardcore punku, ako te barem refren nije zalijepio na pod. Drugo, buka radi buke ne predstavlja ništa ako ispod nje ne prosijava melodija koju ćeš upamtiti. Treće, postoji nešto što se zove promjena tempa, a što dovodi do razlikovanja pjesme od pjesme, no i to su Cloud Nothings zaboravili. Stoga se - izuzev poigravanja s feedbackom u sklopu dugačke skladbe "Dissolution", zamišljene poput smosta prema drugoj polovini nastupa - činilo da u dva dijela slušamo preslične pjesme koje je uživo jako teško razlikovati.

Najvažnije, ako su večer prije Algiers ostavili dojam benda koji bezglavo srlja u žanrove čiju bit ne razumije pa ih ne zna spojiti u funkcionalnu cjelinu i ne zna što želi predstavljati, Cloud Nothings imaju tipičan "geekovski", odnosno "štreberski" problem. Sva su djela svojih uzora pravilno "posrkali" i "proučili", shvativši kako se to što žele "konstruira".

No teorija je jedno, a u praksa drugo pa su Cloud Nothings uživo zaboravili na bit samih pjesama (što bi ipak trebala biti melodija), izražajnost na sceni (jer fakat izgledaju gore i od bilo kojeg hrvatskog demo benda) i autorsku osobnost (jer njihovi albumi stilski su OK, ali sadržajno ipak bitno tanji od djela na koja se referiraju). Ako Algiers, dakle, pokušavaju biti avangarda koja će svojom izmišljotinom promijeniti (glazbeni) svijet, ali im to ne polazi za rukom pa se pretvaraju tek u klupko konfuzije, Cloud Nothings se pak zadovoljavaju biti tek odjekom bendova koji u 80-ima doista jesu promijenili narav rocka pa i postulate popularne glazbe. Cloud Nothings, naravno, ni ne pokušavaju nešto slično nego tek monotono voze po dobro utabanim tragovima.

U oba slučaja, da prafraziram Shakespeara, rezultat je puno buke, neću reći nizašto, ali niti za neku jako vrijednu, zanimljivu i pamtljivu glazbu.