Najčuveniji orguljaš i čembalist u Hrvatskoj, pa i mnogo šire, rodom iz Šibenika, grada gdje su najstarije, Nakićeve orgulje, pedagog te instrumentalist verziran u baroku i romantizmu, koji je glazbu studirao u Zagrebu, Lausannei i Freiburgu, a kvaliteta njegova umjetničkog djelovanja prepoznata je s više od 35 važnih inozemnih i domaćih nagrada, donio je svoje čitanje 32 stavka tog rijetko izvođenog djela koje je grof Keyserling naručio od J. S. Bacha kao uspavanku.
Kako zamjećuje Robert L. Marshall, "Goldberg-varijacije" predstavljaju najopsežniju pojedinačnu skladbu za instrumente s tipkama objavljenu tijekom čitavog 18. stoljeća, a za Manfreda Bukofzera one predstavljaju "sintezu čitave povijesti baroknih varijacijâ".
Ovo ljeto Pavao Mašić slušao je u Šibeniku Juliana Rachlina s njegovim triom, violina, viola i violončelo. U tom trenutku CD je već snimio.
- Naročito je iskustvo kada slušaš djelo koje si svirao, a koje na koncertu izvodi netko drugi, u drugačijem zvučnom mediju. Pomislio sam kako sam te večeri u šibenskom kazalištu, uz izvođače, jedini koji poznajem i slušam u detalje svaku notu tog ciklusa. A tih nota ima jako puno, točno kako je Rachlin prije izvedbe rekao: riječ je o glazbenom maratonu! Dodao bih: u trajanju 90 minuta, dakle poput prosječnog filma. Teško je reći je li lakše trčati taj maraton sâm ili poput Rachlina u triju, ali sve je lakše kada te bodri publika. Inače, dok sam doma vježbao ‘Goldberg-varijacije‘, uvijek mi je uz noge pod čembalom dolazila naša jazavčarka Lizi: uglavnom je drijemala, što je u slučaju ‘Goldberg-varijacija‘, zamišljenih u terapeutske svrhe protiv nesanice, dobar znak! - govori Mašić.
Prvi album objavio je prije 10 godina pod nazivom "1685" s izborom skladbi za čembalo Johanna Sebastiana Bacha, Georgea Frederica Handela i Domenica Scarlattija.
- Scarlatti je za čembalo napisao najviše sonata u povijesti glazbe, njih čak 555, a za Bacha i Handela znamo da su danonoćno svirali i skladali za čembalo. Dobio sam Porina za najbolji album klasične glazbe te godine, a prijatelji i kolege govorili su da su CD izlizali neprestanim slušanjem u automobilu. Pa tko još sluša fizički CD i gdje, uz put sam pomislio... Očito u automobilima! - primjećuje orguljaš u crkvi sv. Marka. Gornjogradske orgulje među brojnima su koje je u životu dodirnuo.
- Svake su orgulje drugačije, oblikuje ih i prostor u kojemu su smještene. One u crkvi sv. Marka posebno su lijepe, ergonomski udobne i, uopće, imaju u sebi sve što suvremena tehnologija danas može ponuditi: u njima je i kompjutor koji pamti promjene boja koje orguljaš radi tijekom sviranja neke skladbe, a kojih može biti i dvjestotinjak. Osim modernog, u sebi imaju i ono povijesno; njihovo kućište je s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, ručno izrađeno i dekorirano, a i čitava je crkva spoj povijesnog i modernog: najstarija je župna crkva u Zagrebu i nosi prvi spomen orguljaša u Hrvatskoj iz 1369., te su u njoj smještene umjetnine Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića. Tamo je djelovao i dirigent Vladimir Kranjčević, kojega sam zatekao dolaskom 1999. na mjesto orguljaša sv. Marka. On je obilježio prvih 20 godina moga sviranja u toj crkvi. Bio je pravi nastavnik; autoritet je crpio iz iskustva i velikog broja aktivnosti, bilo da je riječ o vođenju Akademskog zbora ‘Ivan Goran Kovačić‘, Varaždinskih baroknih večeri ili zagrebačke Opere, kojoj je 1999. bio ravnateljem. Mnogi danas uspješni glazbenici okupljali su se na koru Sv. Marka, uz Maestrovo vodstvo, dirigenti Ivan Repušić i Tomislav Fačini, pjevači Miljenka Grđan, Martina Tomčić, Ozren Bilušić, Gianni Gamulin i drugi. Svi smo od njega učili i na civilizacijskom planu, uglavnom uz njegove duhovite ‘špotancije‘ - sjeća se.
Mašić predaje na Muzičkoj akademiji čembalo i druge predmete. Godišnje u prosjeku tek jedan čovjek upiše orgulje ili čembalo.
- Da, mogli biste reći da su to elitni studiji! Sjećam se svog prijemnog, bilo nas je dvoje kandidata, a samo jednog su primali za studenta orgulja. Tako je i na elitnom Pariškom konzervatoriju, klasa je ‘zaključana‘ na broj od 10 studenata i tek kad netko diplomira, na njegovo mjesto može doći novi student u klasu. To je mentorski posao, radite "jedan na jedan" i trebali biste biti danonoćno uronjeni u studij, jer orgulje i čembalo spadaju među najstarije instrumente ljudske povijesti koji su i danas u upotrebi, što znači da postoji enormno mnogo repertoara, skladanog u različitim stilovima i estetikama. Zahtjevno je studirati te instrumente, jer riječ je o glazbi davnih epoha, za koje treba puno znanja kako je uopće svirati (slična je stvar u jeziku, kad trebate poseban rječnik za razumijevanje renesansne poezije dubrovačkih pjesnika ili Marulićeva jezika). Ove godine sam imao 10 studenata, što je bio rekord u povijesti studija čembala, a ove jeseni, nakon nekoliko diplomiranih, ostat će ih petero: svi su ozbiljni, govore više jezika i učimo mnogo više od glazbe same. Potrebno je stvoriti kontekst čitavog umjetničkog polja kako bi se prodrlo u taj svijet glazbe - tumači.
Orgulje su magično privlačan "ormar"...
- Orgulje jesu čudesno privlačan ormar! Ormar sa sviralama je prvo što vidite, a instrument je toliko velik da to isto ima određenu ‘težinu‘ kako percipiramo orgulje. Osim toga, orgulje su jedan od rijetkih instrumenata čiji je naziv u množini, što podcrtava raskoš. Kad im dođete bliže, onda vidite da imaju više klavijatura i sve moguće poluge, zbog čega sviraonik izgleda poput pilotske kabine. Počeo sam orgulje svirati u Domovinskom ratu: sjećam se rujanskog napada na Šibenik 1991. i ulica, kao da je sav svijet opustio. Točno onako kako smo u školskoj lektiri čitali knjigu ‘Pale sam na svijetu‘, nije bilo ni psa, niti čovjeka, niti automobila. Orgulje su po crkvama bile većinom napuštene, nitko ih nije svirao i ja sam polako počeo dodirivati te instrumente i otkrivati ih. Šibenik je zbilja grad orgulja, ima ih 10-ak samo u starom dijelu grada, što je rijetkost u svjetskim okvirima. Toliko sam se zaljubio u njihov zvuk da kao gimnazijalac nisam otišao niti na maturalno putovanje, nego sam ga proveo na Orguljaškoj ljetnoj školi koja se već 30 godina održava u kolovozu u Šibeniku - napominje Mašić.
Kod kuće ima čembalo, koji je, poput orgulja, skup sport.
- To je zato što se ti instrumenti ručno rade, a sastavljeni su od brojnih dijelova, od kojih većinu uopće ne vidite. Za njihovu izradu potrebno je i godinu dana. Čembalo nema metalnih dijelova, konstrukcija mu je osjetljiva, kao i održavanje. U sobi s čembalom zato imam uređaj za reguliranje vlažnosti zraka i proizvodnju vlage, jer je drvo vrlo osjetljivo na promjene temperature i vlage. Ti instrumenti znaju biti bogato dekorirani, pa poput orgulja imaju likovni aspekt, izgledaju kao mala umjetnička djela. Moja supruga Zrinka zna prigovoriti kako u dnevnom boravku zbog čembala moramo imati "muzejske uvjete", ali meni to ne smeta! Živimo kao u muzeju u pozitivnom smislu: okruženi smo lijepim knjigama, slikama i glazbom; na jednom zidu je knjižnica, a na drugom čembalo, oboje izrađeni ručno, a na prozorskoj dasci nalaze se statue Porina i još knjiga - zaključuje Mašić.