Još jedan u nizu iznenađujućih poteza najvećeg šuomena glazbene scene

Klupski program “Lovesexy” u zagrebačkom klubu Kulušić bio je sačinjen samo od pjesama Princea i njegovih suradnika, kolega i pulena. Osim što je bio nevjerojatno dobro posjećen, taj plesni program perfektno se uklapa u popratnu biografiju Rogera Princea Nelsona. Naime, taj klupski “hommage” Princeu koji je išao jednom tjedno u periodu nešto dužem od tri godine, nakon Univerzijade 1987. godine pa do pred rat, nije bio samo kuriozum u zagrebačkim i tadašnjim jugoslavenskim nego vjerojatno i u svjetskim razmjerima jer nikada nigdje nisam naletio na neki sličan podatak, ma o kojem izvođaču bila riječ.

“Lovesexy” večeri u Kulušiću bila su najzornija demonstracija tadašnje i ovdašnje popularnosti Princea koji je tih godina bio sveprisutan izvođač i u radijskom eteru i na tv ekranima. Kako sam u to vrijeme bio na posve drugim i radikalno drugačijim “rock i pop narkoticima”, idolatrijska pomama za Princeom uglavnom me zaobišla, ali barem jednom sam bio na “Lovesexy” večerima da vidim o čemu se radi. Da, cure su bile prekrasne i to je jako pomoglo popularnosti klupskog programa posvećenog Princeu, ali da nije bilo njegove svestranosti i tada već izdašnog i raznolikog diskografskog opusa, Kulušić ipak ne bi mogao iz tjedna u tjedan realizirati takvu večer. OK, i vremena su bila drugačija pa nešto takvog danas u Zagrebu nije moguće, no tada je Prince bio gotovo nedodirljivi multiinstrumentalist, pjevač, gitarist, plesač, producent, šoumen, lider benda, koncert-majstor, radoholičar, hitmejker, seks-simbol i ljubavnik u rangu Casanove.

Eklektik i stilist

Od konca 70-ih pa do početka 90-ih izbacivao je brojne hit-singlove i velike albume poput “1999”, “Purple Rain”, “Parade”, “Sign O' The Times”, “The Black Album”, “Lovesexy” i “The Love Symbol Album”. Kao da se princip rada Motownove tekuće trake za tvorničku proizvodnju soul i funk hitova utjelovio u samo jednoj osobi. Uz to, Prince je bio fascinantan stilist i veliki eklektik koji je na tragu Jamesa Browna, Slya Stonea, Jimija Hendrixa, Ala Greena, Marvina Gayea, Stevieja Wondera, Parliamenta i Beatlesa bezobraznom lakoćom spajao pop, R&B, soul, rock, funk, psihodeličnu i plesnu glazbu. Pitate li mene, premda nisam njegov veliki fan i mogu mu naći mana koliko i vrlina, Kralj popa 80-ih nije bio Michael Jackson nego Prince koji se nikada nije dao podjarmiti diskografskoj industriji nego je lomio barijere, preskakao žanrove i gurao pop glazbu u budućnost, ostajući vjeran korijenima i herojima afro-američke glazbe, uključivši i Little Richarda i Chucka Berryja.

Dvadeset i jedan koncert za više od 350.000 posjetitelja koje je Prince održao u Londonskoj O2 Areni od početka kolovoza do početka jeseni 2007. godine podsjetilo me baš na njegovu “rezidenciju” u Kulušiću. No, i ta londonska “koncertna rezidencija” bila je tek jedna, čak ne i najveća “ludost” u osebujnoj i burnoj glazbenoj karijeri “vilenjaka” rođenog 7. lipnja 1958. godine u Minneapolisu. Primjerice, Prince je skladao i objavio više od 500 pjesama pod raznim imenima, razbacanih na 34 vlastita studijska albuma od kojih su neki dvostruki i trostruki, objavljenima od 1979. godine do danas kao i na albumima drugih izvođača, a navodno ih je još toliko ostalo neobjavljeno, odnosno pohranjeno u njegovom studiju. Sredinom 90-ih godina raskrstio je s diskografskom kućom Warner Bros s kojom je surađivao više od petnaest godina, optužujući je da ga je pretvorila u roba. Bogatog poput Kreza, ali ipak roba, smatrao je. Jedno vrijeme nije želio nastupati pod imenom Prince nego pod neizgovorljivim znakom koji je valjalo čitati kao “Love Symbol”, a potom i pod imenom “Artist Formerly Known As Prince”.

Gotovo uništio karijeru

Premda je od sredine 80-ih, nakon filma i albuma “Purple Rain” pa do sredine 90-ih bio jedan od globalno najpopularnijih i najtiražnijih izvođača, ubrzo je zbog suludog tempa objavljivanja albuma za vlastitu diskografsku kuću NPG, koju nije imala živaca pratiti ni publika ni kritika iako su ga desetak godina uzdizali u nebesa, gotovo uništio vlastitu karijeru.

Malo je tako velikih i popularnih glazbenika donosilo toliko kontradiktornih odluka i vuklo toliko oprečne poteze kao što je to činio Prince koji je unatoč svemu tijekom karijere prodao više od 150 milijuna albuma i ostvario više od 30 Top 40 hitova te osvojio sedam Grammyja. Eto, nakon jednog od najvećih ratova ikada vođenih između neke diskografske kuće i nekog izvođača, vratio se u okrilje onog istog Warnera koji je optužio za robovlasnički odnos i to ne s jednim nego s čak dva istodobno objavljena albuma: “Art Official Age” i “Plectrumelectrum”. Prvi je plesna R&B i dance-pop ekstravaganca koju je odradio gotovo sam. Na drugom ga u hendrixovskom funk-rock izdanju prati ženski bend 3rdEyeGirl.

Naizgled, posrijedi je još jedan njegov suludi karijerni potez, ali pomnije preslušavanje istodobno objavljenih albuma “Art Official Age” i “Plectrumelectrum” daje za pravo Princeu. S ta dva albuma iznova je podcrtao koliko je on kao autor i glazbenik svestran i posve drugačiji od drugih. Ako je na konceptualnom SF albumu “Art Official Age” u sjećanje prizvao vlastiti pop izričaj iz 80-ih, samo sada osuvremenjen i ulickan tehnološkim novotarijama modernog dance-pop doba, Prince na “Plectrumelectrum” nudi rekonekciju s rock’n’rollom kakav su afro-američki izvođači nakon Hendrixove smrti, uz tek pokoju iznimku, ostavili bijelcima. “Plectrumelectrum” još je jedan dokaz koliko je Prince kao gitarist nevjerojatan, na što dobar dio publike nikada nije obraćao pozornost, a prepuštanjem određenih vokalnih dionica djevojkama iz 3rdEyeGirl benda podcrtao je narav albuma kao projekta grupe, a ne solo izdanja. Ako je “Art Official Age” na tragu “glazbe za izlječenje duše, tijela i uma”, ali ipak ispod razine do koje je u istoj misiji početkom 70-ih dobacio Marvin Gaye, “Plectrumelectrum” je masna mješavina rocka, funka, soula, metala i psihodelije čijim je slasnim premazima teško odoljeti.

Glazbeni virtuoz

Praktički jedina poveznica između oba albuma, uz Princeovu eklektičnu autorsku personu i iskričavu glazbeničku virtuoznost, pjesma je “Funknroll”, smještena pri kraju oba izdanja, ali i ona u dvije posve drukčije verzije. Kao i u njegovom kompletnom opusu, tako i na ova dva albuma ima viška štofa, ali i maštovitih kreacija kakve velike pop zvijezde današnjice - kako crnopute, tako i bjelopute - uglavnom više ne znaju iskrojiti. Ako je svojedobno otišao u ezoteriju ili se izgubio u nerazumljivosti, Prince se pod logom Warnera, s kojim je godinama bio na ratnoj nozi, vratio vlastitoj esenciji, prestao glumiti samog sebe i ponovo postao relevantan.