JONATHAN Njihovo ime znači dar od Boga, a publika ih baš tako doživljava i religiozno prati. Čak i ona strana. Koja je tajna njihova uspjeha?

U sedam godina, koliko postoje, prometnuli su se u jedno od najjačih rock imena regionalne scene, a njihove hitove na engleskom jeziku s oduševljenjem prihvaća i inozemna publika. Oni dolaze iz Rijeke, zovu se Jonathan (ime im na hebrejskom znači dar od Boga, a baš tako ih doživljava vojska vjernih obožavatelja koja naočigled raste iz dana u dan), upravo promoviraju treći studijski album, a njihova svirka uživo u zagrebačkoj Tvornici kulture, zakazana za 12. svibnja, već je opisana kao glazbena poslastica godine. Poslije megauspješnica "Maggie", "Who Lies To Whom" i "Allison", dečki nam donose još intimniji, mračniji i dublji pogled na glazbu koju stvaraju, a detalje o tom procesu i karijeri u ekskluzivnom razgovoru otkrili su nam pjevač Zoran Badurina i basist Nikica Jurjević.

Druga i aktualna pjesma s novoga albuma “To Hold“ jest “I Never Meant To Be There“. Koja je priča u pozadini ovoga singla?

'I Never Meant To Be There' je jedna od najnovijih stvari koje smo napravili - naša ideja je, od samoga početka, ne ostati začahuren u istome stilu, nego istraživati gdje sve možemo otići. Na tim putevima nađu se i neke pjesme koje i nas same iznenade - jednostavno se okrenemo prema zidu i sviramo bez da se međusobno gledamo, sve dok ne osjetimo da je to stvarno nešto kvalitetno i dobro. Tako je bilo i s 'I Never Meant To Be There'. Super je što sad već možemo 'šarati' po različitim stilovima, a da se i dalje osjeti taj prepoznatljivi Jonathan element, koji služi kao svojevrstan potpis benda.

Tko je zadužen za vaše tekstove?

Pišem ih ja (kaže pjevač Zoran Badurina) i oni nikad nisu previše konkretni, uvijek su nekako zakukuljeni, metaforični, dvosmisleni, pa mi nije baš ni najlakše objasniti o čemu se točno radi u svakoj pjesmi, ali opet, svaka ima poveznicu između introspekcije, međuljudskih odnosa i uloge pojedinca u svijetu. 'I Never Meant To Be There', primjerice, opisuje trenutak pomirbe s izgubljenom osobom.

Kako biste sami nadopunili stih iz vlastite pjesme “Nikad nisam planirao/htio/mislio...“?

Početi pušiti! (Zoran i Nikica uglas). Baš smo nedavno pričali kako bismo se trebali maknuti od cigareta jer previše pušimo, svi u bendu, osim novoga člana, klavijaturista Hrvoja Šćulca. Totalni je antipušač i ne može podnijeti dim tako da jadan doslovce 'umire' u kombiju s nama.

Što nam možete reći o aktualnom albumu “To Hold“?

Ne izbacujemo albume kao na traci jer želimo da sve što napravimo bude kako treba. Ovaj album ima osam pjesama i nastao je u isto vrijeme kad i prethodni 'To Love', samo što ove pjesme tad nisu ušle u naš prvi izbor - dvije (aktualni singl i 'Something To Cry About') nastale su nešto kasnije, onako usput, tako da zadnja dva albuma zapravo čine jednu veliku, zaokruženu, zajedničku priču. Sve pjesme dijele istu tematiku - govore o izboru između ljubavi, slobode, vjernosti, iskrenosti prema sebi i straha, koji opet nosi neke specifične posljedice kao što su ograđivanje od svijeta i čvrsto držanje za neke stvari koje baš i ne bi trebale biti toliko bitne. Svaka naša pjesma ima konkretnu emociju i svaka se može interpretirati na svoj način - to, naravno, prepuštamo ljudima. Ne valja biti prebanalan i prekonkretan u tekstovima, barem ja pjesništvo ne gledam i ne vidim na taj način (kaže frontmen Badurina).

Zagrebačka publika s nestrpljenjem iščekuje koncert u Tvornici 12. svibnja. Mnogi čak misle da ste kao bend već i prerasli taj prostor. Kako to komentirate?

Možda Tvornica zbilja i jest premalena, vidjet ćemo, treba je još iscijediti! Netko nam je baš nedavno rekao kako je novi album kao stvoren za Lisinski, da bismo trebali odraditi koncert s pratnjom, s ostalim instrumentima… Daj Bože, jednoga dana! Ne bi to bilo loše, otvoreni smo za sve opcije, ali pričekat ćemo da nam bude barem 60-ak godina, to će tek biti slatko! Šalu na stranu, Lisinski ipak zahtijeva malo veću produkciju, bit će vremena za takve složenije projekte.

Kad ste se tek pojavili na sceni, pratio vas je neviđeni medijski hype, a sad kao da se sve ipak malo stišalo...

U startu, kad je sve krenulo, zbilja jesmo 'eksplodirali'. Svi mediji pisali su o nama, onda se odjednom desila nekakva rupa… U tom razdoblju potrudili smo se 'naštancati' što više koncerata kako bismo publici pokazali i dokazali da nismo neki poluproizvod, nego pravi bend. Live nastup je ipak live nastup, tako bend živi.

Koncert u Tvornici opisan je kao “najava predstavljanja projekta kakav naša scena još nije doživjela“. O čemu se zapravo radi?

Riječ je o dosad neviđenom načinu prezentiranja benda - ne smijemo previše toga otkriti, ali fanovi i svi kojima se sviđa naša glazba moći će još dublje ući u naš svijet, bit će tu pjesama koje nikad nisu objavljene, u virtualnoj stvarnosti najvjerojatnije će biti gotov i spot za novu pjesmu, objavit ćemo i neke stare snimke iz garaže...

Na albumu je i prvi duet u vašoj karijeri, “I Don't Mind“ s Lovely Quinces...

Pjesma je, kad smo je napravili, tekstualno zahtijevala drugu osobu jer je zamišljena kao razgovor između dvoje ljudi. Naravno, svima je prva na pamet pala Dunja. S njom smo i privatno prijatelji, a ona i u glazbenom smislu ima senzibilitet sličan nama, u sebi nosi i punk i nježnost. Znali smo da će suradnja biti super, ali tek kad je snimila svoj dio, ostali smo paf! I nama je pravo osvježenje slušati vlastitu pjesmu s novim vokalom. Da samo znate kako je to zvučalo kad je Zoran na probama pjevao te druge (ženske) dionice! (smijeh).

Kao riječki bend, doživljavate li, poput mnogih drugih, svoj rodni grad kao hrvatsku rokersku oazu, iako će neki lokalci reći da se već neko vrijeme ipak osjeti svojevrsna stagnacija na sceni u Rijeci?

I dalje se živi na nečemu što je bilo '80-ih i '90-ih, ali od tad je prošlo već 20 godina i, budimo realni, u tom periodu jako malo imena izišlo je van - zadnji veliki bio je Urban, koji se poslije Laufera otisnuo u solo vode. Naravno, i danas u Rijeci ima dobrih bendova koji redovito sviraju, ali gradu se definitivno desio mali egzodus - otišli su kreativci koji pokreću stvari, bilo u Zagreb, Njemačku, Irsku… Rijeka je u padu i to se 'ful' osjeća, ali opet, ono što se događalo u gradu dok smo mi odrastali, i to je bilo previše za tako malo područje. Primjerice, '90-ih se samo za Ri Rock Festival prijavljivalo 50-ak bendova, svi živi su svirali, svi su imali svoj bend! Danas u Rijeci više nema kritične mase koja će napuniti neki prostor, klub... Nažalost, čini se da je centralizacija urodila plodom - ne kritiziramo Zagreb, ali on je zbilja procvao, dok su ostali gradovi nekako 'potonuli'. Urbanost u Rijeci definitivno je u padu, a u điru je gubitak identiteta - jedan dio ljudi pretvorio se u sluge stranaca, a drugi je postao neka čudna balkanska (polu)Amerika. Dok smo mi odrastali, nikome nije ni padalo napamet seliti se iz Rijeke, a danas skoro svaki drugi mladi čovjek jedva čeka otići. Ipak, mi i dalje volimo život u Rijeci - imamo more, brda, ma sve, u gradu i dalje žive ta pankerska duša i tolerancija, po čemu je Rijeka oduvijek i svugdje poznata. Ako to nestane, ako nogomet postane važniji od svega drugoga, ako se masovno počne ići na cajke, tad ćemo tek imati razloga za paniku.

Kako se razvijala vaša ljubav s Editorsima i koliko vam je suradnja s njima pomogla u karijeri?

Prije tri godine, kad su svirali u Zagrebu, agencija LAA spojila nas je s njima i Editorsi su nas uzeli kao predgrupu. Poslije smo stupili u kontakt s njihovim menadžmentom, taman smo bili snimali album kad su nas nazvali i pitali možemo li za dva dana doći u Bolognu… Odradili smo zajedničku mini turneju i dečki su zbilja super, simpatični, normalni, pristupačni… Znali smo za njih, ali nismo ih previše slušali, tek kad smo odsvirali tih prvih nekoliko koncerata zajedno, shvatili smo koliko je to zapravo velik, ma ogroman bend, a uživo, ma prava su bomba! S Editorsima je sve jako dobro kliknulo i to nam je otvorilo mnoga vrata. Na svakoj gaži s njima imali smo odlične reakcije publike, u dvorani u Bologni slušalo nas je 5000 ljudi, i dan danas zovu nas nazad tako da se, iz našega iskustva, s jednim dobrim koncertom zbilja može napraviti puno toga. Baš ove godine planiramo mini europsku turneju, namjeravamo svirati i u Velikoj Britaniji, a na jesen najvjerojatnije i u Americi, vidjet ćemo.

Kakva su vaša dosadašnja iskustva s obožavateljima?

Ima ljudi koji nas zbilja religiozno prate, s kojima imamo ozbiljnu komunikaciju, koji su na svakom našem koncertu, što je apsolutno nevjerojatno, svaka im čast! Lijepo je to vidjeti, oni nas 'ful' dignu, pogotovo jer pjevamo na engleskom, a 'mjuza' koju radimo baš i nije za raju, zato i jest preludo vidjeti da netko zna cijeli tekst te od početka do kraja pjeva s nama. Engleski, na koji su se ljudi već naviknuli, ima jednu olakotnu okolnost - na njemu možeš na glas izreći neke prilično intimne stvari, koje neki možda i ne bi tako lako 'prožvakali' da ih čuju na hrvatskom. A što se tiče fanova, evo, kad smo bili u Groningenu u Nizozemskoj, čovjek od 60-ak godina, zovu ga Kivi, doputovao je vlakom samo da nas vidi! Sam je napravio majice, kape, šalove, pošto smo mi kao bend lijeni i nemamo nikakav vlastiti merch (smijeh)… Poslije smo još shvatili da nam je taj isti Kivi susjed u Rijeci, pa ne može bolje od toga!

Nikad niste skrivali da ste ambiciozni, što se često zna krivo protumačiti i poistovjeti s egoizmom.

Zašto to uopće skrivati? Mi to ni ne bismo nazvali ambicijom, već vjerom u ono što radimo - mi vjerujemo da su naše pjesme dovoljno dobre da ih i netko vani može te treba slušati. Pa niti jedan bend ne želi cijeli svoj vijek provesti u podrumu ili garaži! Tko to kaže, taj i laže! Treba se svim silama truditi da to što radiš procvjeta na najbolji mogući način - to je jedina filozofija kojom se Jonathan vodi. Ne bojimo se pogrešaka - ako ih i bude, barem znamo da smo ih napravili iz pravih razloga, znamo da smo dali sve od sebe kako bismo stvorili nešto novo i kvalitetno.

Kakvi su međuljudski odnosi u bendu?

Bude tu svega, pa i svađa, ali nijedna nikad nije završila ružno. Već smo zreli ljudi, sve rješavamo razgovorom i humorom, koji je zapravo toliko glup da se već sami sebi smijemo koliko nismo smiješni - ma svake godine po kvaliteti tog istog humora jedan od nas nazaduje, pada razred, kao u školi! Svi u bendu se toliko dobro poznajemo da su nam i naše pojedinačne mane postale zabavne - neke te tu i tamo još mogu naživcirati, ali i to brzo prođe. Volimo svirati, volimo biti zajedno, i poslovno i privatno. Pokušavamo biti najiskreniji što možemo, zato nam pjesme i jesu toliko različite. Imali smo jedan ključan trenutak poslije prvijenca 'Bliss', kad su uslijed ludila koje se stvorilo oko nas očekivanja postala previše opipljiva da se i između nas u bendu počelo osjećati nešto čudno - morali smo donijeti odluku što ćemo i odlučili smo ostati vjerni sebi. To je jedini način da se zadrži kreativnost. Ako ne voliš to što radiš i ako počneš snimati pjesme za druge, s vremenom ti se sve, jednostavno rečeno, zgadi. Neiskrenost se osjeti i nikome nije zanimljiva.