Jeff Tweedy: Pokušavamo prigrliti povijest i nastaviti tamo gdje su naši veliki prethodnici stali

Nedjelja, tri popodne. Ruševni paviljoni Zagrebačkog velesajma izgledaju beskrajno tužno, tek kao podsjetnik da je ovdje nekoć bilo života, žita i rada, kako to sugerira i krhotina zaostalog socrealističkog murala na zidu paviljona 9 u kojem će navečer Wilco održati intelektualno poticajnu, ali i zabavnu lekciju na temu “mogućeg širenja univerzuma rock glazbe”.

Jeffa Tweedyja zatičemo u malom velesajamskom restoranu za koji nisam ni znao da postoji. Upoznajemo se, sjedamo za stol u kutu, a Ante Tomić, da razbije led valjda, kaže Tweedyju “ja sam vaš veliki obožavatelj i trenutno sam balzamiran, no možda ću uspjeti postaviti neko pitanje”. Kažem čovjeku isto, ali bez balzamiranja da ne bi pomislio kako ga čeka intervju s mumijama. Pri kraju se šalimo kao da se znamo godinama. Takvi su najveći. Jednostavni, simpatični, pomalo zbunjeni, dragi i prijateljski nastrojeni prema neznancima s kojima na koncu završe razgovor raspitujući se o Toniju Kukoču.

Je li Wilco roots-rock bend, kako kažu jedni, ili suvremeni eksperimentalni pop bend, kako kažu drugi?

- Nisam nostalgičan i nisam ljut ako netko napiše da smo mi ovakav ili onakav bend, ali doista nas uzbuđuje da budemo suvremeni. S druge strane slušamo i kupujemo jako mnogo ploča iz prošlosti i ne činimo to od jučer nego godinama. Rekao bih da s našim albumima pokušavamo parirati nama najdražim albumima drugih izvođača iz prošlosti, a da ih ne imitiramo. Ne činimo ni razliku između eksperimentalne i pop glazbe, posebice ne vrijednosnu po kojoj bi eksperimentalno bilo “visoko”, a pop “nisko”, nego puštamo da obje koegzistiraju u našem stvaralaštvu.

Da li vas onda nervira kad ljudi Wilco nazivaju “američkim Radioheadom”?

- Pa, nisam nikada vidio da Radiohead nazivaju “engleskim Wilcom”. Neku noć smo razgovarali o Radioheadu, nakon koncerta u Bolonji jer smo imali osjećaj kako publika nije baš shvatila tu našu, prilično radosnu rock’n’roll katarzu na kraju koncerta. Činilo nam se kao da je publika koja je došla na naš koncert došla samo zato što je negdje pročitala da smo “američki Radiohead”. Nemojte me krivo shvatiti. Volim Radiohead i dečke iz tog benda, ali oni se stvarno boje prošlosti i toga da ispadnu poput folk-trubadura, no vješto svode osjećaje na jednu određenu razinu i zato su jako dobro prihvaćeni dok smo mi puno nespretniji i nemarniji po tom pitanju pa su nam emocije razbacane. Zapravo, najviše volim kad se Radioheadu dogodi pjesma, kad se malo oslobode.

Može li se reći kako je uloga Wilca u današnjoj popularnoj glazbi donekle nalik ulozi The Banda u popularnoj glazbi kasnih 60-ih?

- Wilco ima sličan pogled na povijest kao The Band. Pokušavamo prigrliti povijest i nastaviti tamo gdje su naši veliki prethodnici stali. The Band je duhovno sličan nama, ali pokušavamo ne imitirati ih.

Rođeni smo iste, 1967. godine. Je li bilo bolje otkrivati glazbu kako smo je mi otkrivali, kroz male prodavaonice ploča ili je bolje danas, kad je cjelokupna glazba samo jedan klik mišem udaljena od slušatelja?

- Ne bih rekao da je bilo bolje, ali bilo je drukčije. Ponekad smo morali jako tragati za nekom pločom, mnogo čitati kako bismo stekli pravi uvid, razmjenjivati ploče s prijateljima. Danas je klincima sve na dispoziciji, ali možda im i nije lakše jer su preplavljeni svime i svačime, overdozirani informacijama i teže im je disciplinirati se u potrazi za dobrom glazbom. Hoću reći, kad si nabavio neku ploču do koje ti je bilo stalo i za kojom si žudio, onda si stvarno uživao u njoj. Današnjim klincima tako nešto je nerazumljivo. Oni samo grebuckaju po površini jer znaju da u iPodu imaju tridesetak tisuća pjesama i to samo ska ili reggae glazbe.

Što vas je više privuklo kad ste bili mladi? Punk, post-punk i undeground rock 80-ih ili rock 60-ih i country-rock 70-ih?

- Iskreno, ne bih izdvojio neki žanr. Recimo, starije ploče Beatlesa, Stonesa, Monkeesa i Dylana otkrio sam preko starijeg brata i sestre. Kad je brat krenuo na koledž, otkrio mi je Amon Duul, Kraftwerk, Neu i razne druge “čudne” bendove. Punk je bio važan jer mi se dogodio u pravom trenu i to je bila moja eksplozija, moje uzbuđenje, moja rock’n’roll energija, ali bojim se da veliki dio te punk glazbe baš i nije dobro ostario.

Je li ta eksplozija punka bila trenutak kad vas je rock’n’roll osvojio?

- Ne znam, teško mi je reći kako sam tada razmišljao. No, rock’n’roll je disciplina za sebe. Moraš biti na cesti, svirati iz noći u noć, na neki način biti discipliniran. Ljudi misle da je rock’n’roll posao za one koji ne žele “pravi posao” i težak rad, no ja bih rekao da je rock’n’roll prilično težak posao.

A, koliko su na vaše pjesme utjecale migrene i lijekovi o kojima ste postali ovisni?

- Moje su pjesme nastajale unatoč problemima koje sam imao. Ne smatram da pjesme, ako išta vrijede, moraju biti umjetničko mjerilo patnje. “Sky Blue Sky” je bio smirena ploča pa je možda ljudi manje cijene. Još je gore ako želite biti duhoviti u glazbi. Gotovo da postoji hijerarhija osjećaja u umjetnosti. Mnogo je teže napisati i snimiti albume poput “Sky Blue Sky” i “Wilco” nego neke “teške” ploče. A i ljudi lakše razapinju albume koje razumiju nego one koje ne razumiju. Ne shvaćam zašto neki ljudi imaju problema voljeti jednostavnu i sretnu glazbu.

Imate dva sina. Što im kažete? Je li pametno svirati rock’n’roll?

- Snimio sam singl s njima, imamo bend, zove se The Raccoonists. Spencer je stariji, imao je bend ranije i stvarno je muzikalan, bez obzira svira li gitaru ili bubnjeve, a Sam nam više dođe kao Yoko Ono, on je “urlator” i obožava “samoizražavanje”. Većina ljudi misli kako sinovima sigurno ne bih savjetovao da sviraju rock’n’roll, ali to je pogrešan stav. Pa ja zbog rock’n’rolla imam doista lijep i pristojan život. Nije uvijek bilo lako, ali kome je život uvijek lagan. Moja supruga Sue vodila je rock klub nekoliko godina. Rijetki su ljudi koji u životu rade ono što vole, a nama se to potrefilo. Naša djeca odrasla su u relativno privilegiranim okolnostima i ne bi bilo pametno braniti im ono što nas veseli.