ZAGREB - Publika je zasigurno bila zbunjena kad su se 70-ih godina prošlog stoljeća pojavili prvi albumi Egberta Gismontija na tek pokrenutoj njemačkoj etiketi ECM. Dobro, free jazz, fusion i avangarda bili su zaštitni znak ECM-a od početka, no Gismonti je već svojim prvim ECM albumom Dance das Cabecas (Ples glava) pokazao da ima vlastiti rukopis.
Ovaj Brazilac koji je klasično obrazovanje počeo prije škole učeći klavir, već s dvadesetak godina otišao je u Pariz učiti aranžiranje i analizu kod Nadje Boulanger, a kompoziciju kod Jeana Barraquesa , Schönbergova učenika. Krajem šezdesetih vraća se u Brazil, gdje u to vrijeme već na sve strane divlja jazzirana samba. Gismonti se također počinje zanimati za autohtonu brazilsku glazbu, ali ne za razuzdane ritmove karnevala, ni zavodljive recepture bossa nove koji brzo osvajaju svijet.
Svjestan da ga glazba zanima izvan “ozbiljnih” okvira, počeo je proučavati popularni brazilski “choro”, tradicionalni žanr koji nosi više vrsta gitara. I sam je naučio svirati gitaru, prvo sa šest žica, a onda brzo prešao na osam, pa sve do četrnaest. Tražio je pravi zvuk, putovao Brazilom osluškujući i sve više orkestrirao flaute, glasove, udaraljke i šuškalice, zvona... Spajao je razne idome, preslušavao i Hendrixa i Djanga Rheinhardta, ali je onim kricima iz džungle, kao u Herzogovu filmu, označio je svoje korijene i njihovu važnost i tek onda počeo razvijati magiju svoje glazbe.
ECM-u je postao zaštitni znak ( Duas Vozes, s Nanom Vasconcelosom , proglašen je 1977. albumom godine), a Jan Garbarek i Charlie Haden naprosto su se za njega otimali. Senzacionalna dva trija (Magiko i Folk Songs) spadaju možda među najsenzualniju, no melodioznu i slojevitu glazbu tog razdoblja ECM-a. Gismonti, pak, virtuoazan i kao pijanist, i kao gitarist, a kao kompozitor sasvim samosvojan, stječe svjetsku slavu i niže albume.
Do danas ih je snimio pedesetak, ali i glazbu za filmove, balete, kazalište i puno učinio u istraživanju kulturalnih korjena svoje zemlje, spajajući uzvišenost i burlesku, suptilne strune i primalne krikove u glazbu koja je možda najprepoznatljivija u okvirima jazza, ali koja osnovnom idejom nosi univerzalni karakter.
Gismonti će nastupiti sa sinom Alexandreom
Na sutrašnjem koncertu Gismonti nastupa sa svojim sinom Alexandreom, također sjajnim gitaristom. Svirat će u duetu pa ćemo vidjeti na djelu i njegov pedagoški rad. Njihov album “Suadaçőes” iz 2009. kritika je ishvalila, a promovirali su ga i serijom zapaženih koncerata. Ti i slični materijali sigurno će činiti osnovu i njihova večerašnjeg nastupa. Radi se, naime, o razigranoj gitarističkoj jazz ekvilibristici na tko zna koliko žica, čudesnom dijalogu oca i sina koji ne bi valjalo propustiti.