Između Verdija i Wagnera pobijedio je njemački skladatelj

Kada bi se nogometnim rječnikom - koji je prošloga tjedna u povodu utakmice Hrvatske i Srbije induciranom histerijom glačao i posljednju moždanu vijugu - reklo, onda bi utakmicu premijera Verdijeve “Aide” i Wagnerova “Lohengrina” u zagrebačkom HNK u povodu 200. obljetnice njihova rođenja uvjerljivo dobio Wagner. Dvjesto godina Wagnera i Verdija, glavnih skladateljskih likova romantičarske opere 19. stoljeća, dalekosežnih utjecaja, obilježava se u cijelom svijetu. Slučaj je htio da se ta utakmica, koju su manipulatori masovnim raspoloženjem unaprijed proglašavali visokorizičnom i povijesnom, odigrava kad i premijera Wagnerova “Lohengrina”.

Specijalni odredi

Osim vlastitog doma, utočište za sve one kojima se masovni obredni “ples, pjevanje i vikanje” uz osiguranje na najvišoj razini oko navodno najvažnije sporedne stvari na svijetu, moglo je biti i kazalište. Ali i tamo su nas dočekali specijalni odredi policije, kako je to zamislio kostimograf Götz Lanzelot Fischer (pažnju zaslužuje srednje ime), potom i pomno uređene uniforme glavnih muških likova iz kakve vojne parade. Dočekale su nas i isto tako pomno uređene djevojke spremne za nastup u kakvom plesu sa zvijezdama ili music-hallu s prigodnom rasvjetom Rogera Vanonija, dočekala nas je i “glavna zločinka” Ortrud oblikovana poput izbjegle Cruelle de Vile iz 101 Dalmatinca, napuhana vjenčanica Else kao s kakve modne revije vjenčanica, kao i viteški Lohengrin iz kakvih ratova zvijezda. Netko čak duhovito reče kao Limeni čovjek iz “Čarobnjaka iz Oza”. Moglo se, recimo, i očekivati da Lohengrin umjesto na labudu, u svoj svijet otputuje omanjim svemirskim brodom, ali autori su poštovali stanovitu Wagnerovu opsjednutost labudovima, ali i cvjetićima kojih se i mimo vjenčanja Lohengrina i Else od Brabanta našlo u izobilju. Sve se odvijalo na jednostavnoj, danas neizbježno stepenastoj scenografiji Rudolfa Rischera, čemu vjerojatno kumuje i relativno mala pozornica. Brojnim sudionicima već u nizu opernih prikazanja, pa ni u najnovijem Lohengrinu, nije ni izbliza potreban fitness studio ili kućni steper. Iz uobičajena repertoara suvremenih opernih režija ovaj su put izostala invalidska kolica, pa i bijelim stolnjakom prekrit stol (za pjevanje, plesanje i prolijevanje krvi), premda se za taj notorno izlizani element u Lohengrinu čak moglo nategnuto naći mjesta. No nakon svega, za razliku od nedavne “Aide”, gdje su “osuvremenjavanja” slobodnim letom raznoraznih asocijacija i domišljatosti bila razbacana poput upravo prosutih dječjih igračaka, navedena lohengrinska ekipa predvođena redateljem Kurtom Josefom Schildknechtom pokazala je dobro uređen sustav. Wagner se služio starim germanskim mitovima, a sada su to u zagrebačkom Lohengrinu novi mitovi o prevažnim vjenčanjima, junacima i spasiteljima, generalima i političarima, dakako i “dvorskim” spletkama, koje su autori nizom asocijacija na stripovske, filmske i ine druge odrednice suvremenog zapadnog svijeta, s mjerom boljeg ukusa i - čini se da nije nevažno - zrncem ironije i samoironije uglavnom uspjelo uklopili u predstavu. Pri tome su zadržali dignitet kompozitora i mogućnost tečnog odvijanja glazbe izbjegavši toliko često “bildanje mišića” i promoviranje vlastitog ega.

Bez buke i bijesa

A za u širokom luku zaokružen tijek glazbe, elegantno i izbrušeno, daleko od buke i bijesa na koje su se žalili Wagnerovi suvremenici, bio je zadužen maestro Nikša Bareza, veliki poznavatelj skladateljeva opusa. Da, to je elegantna partitura, kao da se govorilo: iz angažiranog Orkestra na najvišoj razini svojih mogućnosti uz odlične puhače i temelje timpana.

Nešto je manje to bilo sa Zborom kada je njegov muški “policijski” dio više dao maha vikanju nego pjevanju. Bio je tu i niz ujednačeno dobrih i pripremljenih solista: Hugo Mallet kao pomalo lirski obojen Lohengrin istaknuto lijepo oblikovane Pjesme o Gralu, svježa Tamara Franetović Felbinger kao Elsa, uvjerljivi kralj Heinrich Luciana Batinića, odličan Telramund Joachima Goltza i, scenski sveprisutne družice mu Dubravke Šeparović Mušović uvijek s mjerom izrazite zlice i prznice Ortrud. Na premijeri se povremeno znao primijetiti zamor pjevača, nekih nesviklih na vagnerovske maratone, ali Lohengrin je uza sve moguće zamjerke ostao predstava kojoj se može bez potresa i grude u želucu (osim ako niste zakleti protivnik suvremenih uprizorenja) pokloniti slušateljska i gledateljska pažnja.