LANA DEL REY

IZGUBLJENE LJUBAVI I IZGUBLJENA AMERIKA Lana traži ljubav koje više nema, ali i Ameriku kakva je bila nekoć i koja se sada mrvi pred njezinim očima

Lana del Rey
 Profimedia, Alamy
 

U doba u kojem u popularnoj glazbi slika caruje nad zvukom nije teško naći niz seksepilnih djevojaka i žena čija popularnost mnogo više počiva na vizualnom nego auditivnom dojmu, baš kao što je plesni ritam ostao jedini važan za hitoidnost jer tko još mari za melodiju i stihove. Zbog toga je pop-glazba postala užasno plitka i dosadna, jeftina i bezlična, kako intelektualno tako i emocionalno. Da nema slike, niz tih pjevača ili pjevačica bilo bi teško razlikovati, stoga i nije čudno što se (barem) kritika s oduševljenjem posvetila novom albumu Lane Del Rey intrigantnog naslova “Norman Fucking Rockwell”. Naravno da u ovakvim vremenima nije naodmet što je i Lana vraški seksepilna, no da je ostalo samo na tome ne bi se ni po čemu razlikovala od niza pop-konkurentica. A itekako se razlikuje.

Ranjiva djevojka

Doduše, kad je objavila album “Born To Die” (2012.), lomila su se koplja oko toga koliko je ta djevojka “real deal”, a koliko “fake”. Jedni su joj spočitavali činjenicu da je povukla prethodni album “Lana Del Rey” (2010.) kojeg je objavila pod imenom Lizzy Grant. Drugi da iza njezine femme fatale fasade nema ništa suštinskog i da je Elizabeth Grant samo još jedan proizvod, odnosno brend iza kojeg stoji njezin otac, bogati njujorški stručnjak za marketing Robert Grant. Trećima je smetalo što je u svojim pjesmama glorificirala gangstere i bogataše, a četvrti što sebe projicira poput lika iz tada aktualne i atraktivne serije “Momci s Madisona”, odnosno iz one Amerike 50-ih u kojoj je ženama dana uloga da samo ugađaju svojim muškarcima. Sigurno nije pomoglo kad je govorila da je feminizam ne zanima, nego da joj je uzor Tesla.

Sva ta spočitavanja, barem iz moje vizure, nisu držala vodu jer, premda nisam bio oduševljen s “Born To Die” kao cjelinom, nisam mogao prečuti kako iza njezina vampovskog imidža, nalik junakinjama iz filmova Davida Lyncha, stoji senzualnost njezina kremastog, nazalnog, zadimljenog i bogatog kontra-alt glasa kojim se slušatelju pod kožu zavlači više nego tjelesnom ljepotom i predivnim licem. Pojednostavljeno, očarao me kontrapunkt fatalne žene koja osvaja i ostavlja muškarce te ranjive djevojke ostavljene bez ljubavi i sigurnosti, unutarnji sukob otužne vamp ljubavnice na alkoholu i opijatima i djevojke koja radosno otkriva strast i užitak. Nisam mogao u njezinu glasu i njezinoj glazbi ne začuti odjeke baroque-pop faze Nancy Sinatre u režiji Leejs Hazlewooda, utjecaj Hope Sandoval kako ju je u Mazzy Star setirao David Roback, suvremenijih kantautorica poput Neko Case i Cat Power, Kylie Minogue iz dueta s Nickom Caveom i Isobel Campbell iz dueta s Markom Laneganom te Stevie Nicks čiji je jedan od koautora njezinih pjesama, iskusni Rick Nowels, bio i jedan od koproducenata albuma “Born To Die”. Slutio sam dubinu u Lani Del Rey kakvom se tada, a još manje danas, rijetko koja pop-pjevačica mogla pohvaliti.

Njezini hitovi “Video Games”, “Born To Die”, “Blue Jeans” i “Summertime Sadness” osvajali su koktelom slatkoće i gorčine, melankolije i euforije, tuge i sreće. Ispod njezina glasa razlijegali su se jecaji gudača, raskoš twang-gitara, R&B i trip-hop ritmovi, krasne melodije uz koje je vješto pisala i pjevala o bijegu iz ugodne svakodnevice elitnih škola, pri čemu njezina tadašnja fascinacija “lošim dečkima” nije počivala na stereotipima iz gangsta-rap spotova. Njezin trankvilizirani način pjevanja odavao je potrebu za odmakom od njujorške kreme kojoj je ultimativni životni cilj kuća na otoku Martha’s Vineyard, ali i od uloge potencijalne žrtve nekog sugar daddyja ili gangsta repera, onog koji joj je nakratko zavrtio mozak.

Naredni, “Ultraviolence” (2015.), na kojem su producenti bili i Dan Auerbach iz Black Keysa te Paul Epworth i Greg Kurstin koji su već požnjeli uspjeh s Adele, premda podjednako filmičan zbog čega su se uz lynchovske počele spominjati i kubrickovske reference uz Lanino ime i djelo, bio je još više noir-pop, s još naglašenijom ulogom velikih gitara, tremola i reverba, koji je Auerbach nazvao “narco-swing”. Samoća i očaj s jedne te potraga za romansom i ljubavlju iz polusvijeta s druge strane i dalje su bili pogonsko gorivo za Laninu maštu. “Honeymoon” (2015.), na kojem je od prethodnih suradnika ostao samo Rick Nowels, bio je oda “hipsterima slomljenog srca”, ali i album nakon kojega nitko nije Lani mogao prigovoriti da je samo projekcija ili izmaštani lik bez doticaja sa stvarnim svijetom. Pjesme su bile još sumornije i sfumatiziranije, smještene između narkoleptičkog dream i bolećivog baroqe-popa, umrtvljenog trip-hopa i polomljenog blue-eyed soula. Ako i nije bilo izrazitih hitova, oko čega se Lana više i nije trudila da ih postigne, pjesme su bile povezane u zamamnu i čvršću cjelinu unutar koje se još naglašenije pojavljuju pop-kulturalne reference što će biti još zamjetnije na “Lust For Life” (2017.), vjerojatno ne slučajno nazvanom poput antologijskog albuma Iggyja Popa iz 1977. godine.

Premda otpočetka piše stihove za svoje pjesme, Lana je kroz ta dva albuma postala još osobnija i ogoljenija dok se u poigravanju pop-kulturalnim referencima toliko izvještila da joj je u svijetu pop-glazbe teško naći premca. Tako i u naslovnoj pjesmi albuma “Lust For Life” njezini junaci plešu goli, ali ne u sjeni Berlinskog zida, nego pod natpisom “Hollywood”, u duetu “Tomorrow Never Come” sa Seanom Lennonom na beatlesovsku melodiju ubacila je Dylanov stih “lay lady lay” i Eltonov “tiny dancer”, Coachella je bio njezin Woodstock, “When The World Was At War We Kept Dancing” zvučala je poput trip-hop nastavka “It’s The End Of The World As We Know It (And I Feel Fine)” R.E.M.-a, dok je “Beautiful People, Beautiful Problems” predstavljala autoreferencijalni, ali i autoironični duet sa Stevie Nicks. Kroz takve pjesme, kojima je počela sustizati svoje uzore, Lana je posve ovladala vještinom kojom je sebe inkarnirala poput “stare duše” i izdanka “stare uvrnute Amerike”, dok je svoje ljubavne probleme i dileme intrigantno uvezivala s društvenim i globalnim problemima.

Konačna potvrda koliko je Lana ne samo napredovala kao autorica nego i definitivno postala interesantnija zbog moždanih vijuga, načina pisanja pjesama i senzualnosti glasa, a ne zbog seksepilnog izgleda, nedavno je stigla u obličju albuma “Norman Fucking Rockwell” na konto kojeg su i u (takvoj pop-glazbi ne baš sklonom) Pitchforku priznali da je Lana izrasla u “jednu od najvećih američkih kantautorica”. Već od samog naziva, posvećenog važnom američkom ilustratoru i slikaru Normanu Rockwellu koji je dulje od pola stoljeća pastoralno oslikavao američku svakodnevicu, ali se i provokativno bavio prijelomnim temama američkog društva 50-ih i 60-ih, jasno je da je Lana Del Rey pjevačica koja razmišlja daleko izvan gabarita današnjih pop-zvijezda. Kao da nam želi poručiti da je novim albumom nakanila učiniti nešto slično, odnosno ukazati sebe i svoje ljubavnike, Kaliforniju i Ameriku, razapete između vlastitih i američkih (nekadašnjih) snova, stremljenja i nadanja te (današnjih) neuroza, problema i strahova. Time “Norman Fucking Rockwell”, kad se dublje zakopate u Lanine stihove, funkcionira ne samo kao još jedan niz njezinih ljubavnih storija, nego i poput freske današnje Kalifornije ili onoga što je ostalo od američkog sna i obećane zemlje. Naslovnica je podjednako zanimljiva jer prikazuje Lanu i Dukea Nicholsona, unuka Jacka Nicholsona, na fotografiji s neke jahte koja instantno u sjećanje priziva Kennedyjeve. Usput, Rockwell je ranih 60-ih portretirao tada američkog predsjednika Johna F. Kennedyja.

Uvodni stih naslovne skladbe toliko je ubojit i provokativan (“Dovraga, momče, pojebao si me toliko dobro da sam ti zamalo rekla da te volim”) da već nakon njega druge pop-zvijezde izgledaju i zvuče sterilno, da bi već nekoliko stihova kasnije Lana uronila pop-kulturalnu referencu optužujući tog stasitog mladića da je “samoprijezirni pjesnik, poput onih sveznadara iz Laurel Canyona”. Nit vodilja je u tome da je Laurel Canyon u 70-ima, dio Los Angelesa, bio dom nekih od velikih američkih kantautora i kantautorica, uključujući i Joni Mitchell i Carole King. Naime, i Lana se, baš poput Joni i Carole, doselila u Kaliforniju, da bi shvatila kako je “preseljenje samo stanje svijesti”. Ipak, “Norman Fucking Rockwell” ne samo da se nadaje poput modernog, ali i esencijalnog kalifornijskog soft-rock i adult-pop albuma, nego je u određenim segmentima i prilično usporediv s remek-djelima poput “Tapestry” (1971.) Carole King i “For The Roses” (1970.) Joni Mitchell. Uostalom, kako odoljeti kad Lana u elegantnoj i predivnoj “Mariner’s Apartment Complex” pjeva kako joj je ljubavnik tugu istrgnuo iz konteksta jer ona nije “svijeća na vjetru” (referenca na Eltonovu “Candle In The Wind”), nego “grom i munja” ili kad se poigrava riječima kao u “Venice Bitch”, kad kaže da će biti njegova kučka s plaže (Venice Beach). Motiv ljeta i plaže ovdje nije samo sinonim za zabavu kao u većini pop-pjesama, nego, zahvaljujući tugaljivim melodijama i melankoličnom glasu, a pogotovo dubini njezina rukopisa, podsjetnik da dani zabave i provoda prolaze, a pred nama su neizvjesnost i nesigurnost. Kad u takve “scenarije” ubacuje ljubavne traume s referencama na mjesto na kojem se kao beskućnik utopio Dennis Wilson iz Beach Boysa, slušanjem Eaglesa s čijim “Hotelom California” Lanin “Norman Fucking Rockwell” također ima tajnu vezu, dojam je fantastičan.

Tražeći ljubav

Naime, tijekom cijelog albuma Lana traži ljubav koje više nema ili gleda ljubavnika kako odlazi iz njezina života, ali i Ameriku kakva je bila nekoć i koja se sada mrvi pred njezinim očima, istodobno glorificirajući ono što je bilo dobro, kao iz hitova Beach Boysa, ali i proklinjući ono što je otišlo ukrivo, kao u proročanskim stihovima Dylana. Naravno, veza sa Stevie Nicks je ponovno naglašena, naročito u skladbi “California”, a ni “Cinnamon Girl” ne zove se slučajno poput glasovite pjesme Neila Younga, kao što nije slučajno uvrštena i obrada pjesme “Doin’ Time” kalifornijskog punk benda Sublime, i u izvorniku započeta stihovima i melodijskom frazom Gershwinove “Summertime”. Za tu je pjesmu Lana snimila i videospot kojim se, pak, referira na kultni trash SF film “Attack Of The 50 Foot Woman”.

Kladio bih se u što god hoćete da niti jedna današnja pop-zvijezda nikada nije čula za taj film, kao što ni mi ne znamo kojem to ljubavniku Lana piše, za razliku od toga što smo znali da Joni Mitchell piše o Jamesu Tayloru koji je surađivao i s Carole King te se oženio s Carly Simon, jer svoj ljubavni život prilično dobro skriva, ali znamo kakav nam svijet nestaje pred očima i pred kojom se dramom nalazimo. Teško se oteti dojmu da ispod pozlate Kalifornije, pa i vlastitog, zavidno lijepog i uspješnog života Lana kopa po osobnim i društvenim neurozama i traumama; kao i ženski likovi iz serije “Big Little Lies”, smještene u ubavi i nekoć hipijevski skromni, a danas blistavi i hipsterski skupi Monterey. Kombinirajući neke od stihova iz pojedinih Laninih pjesama, “L.A. gori, postaje vruće”, “Life On Mars nije samo pjesma” i “kultura je laka”, a “ti si sanjao san o meni” dok “smo bili opsjednuti da stvorimo najbolji naredni američki album”.

E, pa, “Norman Fucking Rockwell” je baš takav album. “Norman Fucking Rockwell” je jedan od najvažnijih i najpametnijih, najljepših i najsenzualnijih, najpoetičnijih i najelegantnijih pop-albuma u 21. stoljeću, suvremeni klasik u dosluhu s velikim djelima bolje pop-prošlosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 17:03