SVJETSKI DAN KNJIGE

Ivana Sajko: Književnost ne treba robovati estetici ni biti sluga politici

ZAGREB - Ivana Sajko zabilježila je nedavno svjetski dan knjige igrajući sama za sebe i za svoj facebook račun jednu igru. Okrenula je pedeset šestu stranicu prve knjigu koja joj se našla pri ruci i prepisala, takva su bila pravila, petu rečenicu s te stranice. A rečenica je bila ova: Kazuje li govor istinito ili ne - retorici nije bitno.

Napisao ju je u knjizi “Vladanje sobom i drugima” Michel Foucault, teoretičar kojeg čita dovoljno često da joj neka njegova knjiga uvijek bude pri ruci.

Dramsko pismo ove svestrane žene lako pronalazi put do inozemnih pozornica, lakše nego do domaćih. Trostruka je dobitnica nagrade Marin Držić (Naranča u oblacima, 1998; Rebro kao zeleni zidovi, 2000; Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu, 2002), pokretačica časopisa i umjetničkih skupina (Frakcija, BADco), performerica i glumica u vlastitim tekstovima.

Napisala je i dva zapažena prozna djela, romane “Rio bar” (nagrada Ivan Goran Kovačić) te “Povijest moje obitelji”. Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, londonski je Tristan Bates teatar premijerno prikazao njenu dramu Žena-bomba, što je i povod ovom razgovoru.

Zadnja drama

Kako je došlo do suradnje između Žene-bombe i Tristana Batesa i kakve su reakcije nakon premijere?

- Osim u iznimnim slučajevima, ja ne dogovaram premijere te zapravo vrlo rijetko imam i kontakt s autorima koji rade na predstavi budući da unazad deset godina sve angažmane, od prijevoda drama, njihove prezentacije, distribucije te naposljetku ugovaranja s kazalištima obavlja Verlag der Autoren iz Frankfurta.

To je poznata izdavačka kuća i agencija za izvedbena prava dramskih tekstova gdje je izašao i njemački prijevod moje prve trilogije koja uključuje “Ženu-bombu”. Ovo nije prva inscenacija tog teksta na engleskom govornom području, ali mi je izuzetno drago što je ovaj put predstavljen novi prijevod drame za koji mislim da je izvrstan jer nosi neku pojačanu dozu empatičnosti te je ritmiziran puno sličnije samom originalu.

Što se tiče reakcija, nikada ih ne pratim, kao što gotovo nikada ne putujem na premijere. Pozicija je pisca u takvim slučajevima često nezahvalna jer djeluje poput suca koji dolazi provjeriti je li sve učinjeno u skladu s riječju njegova zakona. A to je pak uloga koju ne volim tumačiti. Primila sam, međutim, dvije recenzije koje su izuzetno pozitivne, no kako se britanska kritika većinom bazira na interpretaciji samog dramskog teksta, a ne toliko na redateljskim intervencijama, nemam uvida kako je zapravo predstava postavljena.

Na čemu trenutno radite?

- Upravo sam dovršila zadnju dramu nove trilogije koja će u formi knjige izaći kod mog izdavača Meandar. Istovremeno dogovaramo sličnu publikaciju u Verlag der Autoren, budući da već postoje njemački prijevodi jer su prve dvije drame "Rose is a rose is a rose is a rose" i "Prizori s jabukom" bile naručene od strane njemačkih kazališta. Do ljeta moram završiti i novi dramski tekst za gradsko kazalište u Braunschweigu koje priprema projekt o Zeppelinu, što je prilično aktualna tema budući da otvara pitanja vezana uz ratnu tehnologiju i spregu imperijalnih politika i znanosti.

Nakon toga spremam predstavu za Dubrovačke ljetne igre, prema drugom tekstu trilogije "Prizori s jabukom". Predstavu radim sa suradnicima s kojima sam prošle sezone napravila "Rose is a rose is a rose is a rose" u ZeKaeMu. Sa mnom su članovi skupine East Rodeo, Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz, zatim dramaturg Sandro Siljan i autor eksperimentalnih filmova Simon Bogojević Narath.

U nekom smo smislu već uveliko započeli taj rad jer smo prvu varijantu glazbenog iščitavanja te drame predstavili na prošlogodišnjem festivalu Kontejner. U jesen ću najvjerojatnije opet na duže vremena izbivati iz hrvatske jer Matthes & Seitz Berlin, izdavačka kuća u kojoj je izašao prijevod mog prvog romana "Rio bar", objavljuje i moju teorijsku knjigu "Prema ludilu (i revoluciji)".

Zašto ste ovu slučajnu rečenicu iz Foucaulta uzeli kao simptom svog stanja?

- Nisam je uzela kao simptom svog stanja, nego sam jednostavno poštovala pravila igre. Naravno da svaka slučajno izvučena rečenica dobiva izvjesni fokus koji je čini bitnom i istinitijom. Na takvoj se igri bazira i poznati špil karata Briana Ena pod nazivom Oblique Strategies koji se sastoji od karata na kojima su najrazličitije rečenice koje u slučajnom izvlačenju mogu zazvučati kao najtočnije upute.

Ceremonije ideologije

U romanu “Povijest moje obitelji” literarizirate jedan dio službene historiografije. Kako bi književnost trebala tretirati povijest?

- Književnost ništa ne treba, u tome je i smisao bavljenja umjetnošću, to da se izmakne iz modela koji bi se trebali podrazumijevati, u tome je zapravo i njena politička odgovornost, to da ne bude u službi ničega, nikakve političke ili moralne premise, te štoviše, nikakvog estetskog kanona. Za mene je povijesni događaj u pravom smislu riječi događaj izvan svake istine i tako ga tretiram. Naravno da službena povijest mora, s vremena na vrijeme i u skladu s trenutnim ekonomsko-političkih interesima, fiksirati povijest kao istinitu instancu kako bi putem te istine argumentirala aktualne političke poteze. Pisac to ne mora.

Pitanje je pak osobnih interesa i angažmana koliko je svatko od nas svjestan cijelog spleta manipulacija koji ga uvjetuju. Ja ih ne razrješavam, već samo pokušavam prepoznati, no ne u ime književnosti niti prosvjetljenja svoje publike, već radi vlastite mentalne higijene.

Protagonisti su u tom romanu, među ostalim, i ljudi razočarani u ideologije. Jeste li i vi razočarani u ideologije?

- Ja sam odrasla u periodu nekog post-ideološkog vremena u kojemu je doticaj s prezentacijama određene ideološke struje bio sveden na ceremonijale poput primanja u pionire, tako da ne mogu biti razočarana u nešto što nikada i nije gradilo moj pogled na svijet.

Ono u što sam razočarana, to jest, ono što me vrijeđa kao građanina ove zemlje, jesu pokušaji svih stranačkih skupina da konkretne ekonomske i političke argumente zamjenjuju najprimitivnim ideološkim obrascima utemeljenima na kultu ličnosti, nacionalističkim umjesto nacionalnim vrijednostima, mitologizacijom vlastite pozicije unutar društvenog poretka, što za konzekvencu ima potpuni autizam prema građanskim zahtjevima i inicijativama.

Razočarana sam što smo kao građani ove zemlje ostali bez opcije i što sloboda djelovanja koja nam je dana ustavnim pravom ne može doprinijeti mnogo da se stanje promijeni ili barem podvrgne utjecajnijoj javnoj kritici i sankcijama jer je vladajuća struktura kao i cjelokupna stranačka aparatura u potpunosti izuzela sebe iz zakona, kao što smo i mi izuzeti iz rasprave o njima.

Zauzvrat nam je ponudila simboličke spektakle kažnjavanja, kao u slučaju bivšeg premijera i nekih ministara, no to nisu dokazi da pravni sustav funkcionira niti da živimo u državi koja je konzekventna u zaštiti privatnih i javnih posjeda, niti u očuvanju vrijednosti koje bi jednu zajednicu trebale držati na okupu. Ono što time dobivamo samo je trenutna zadovoljština u formi trivijalne odmazde.

Upotreba vlastite glave

Althusser tvrdi da samo ideološki pogled na svijet može zamišljati svijet bez ideologije, odnosno da se bez ideologije ne može kao što se ne može ni bez zraka.

- Ja sam dovoljno racionalna da ne zamišljam svijet izvan ideologija, jer upravo u smislu u kojemu Althuser postavlja svoju teoriju ideologije ona pretpostavlja i religijske i pravne i ekonomske i etničke te, naposljetku, i političke sisteme ideja što dominiraju određenim socijalnim grupama ili pak cijelim vremenom.

Ono što mene zanima, a to je zapravo naznačio i Althusser na kojega se pozivate, nesvjesni je utjecaj spomenutih mehanizama na naše stavove, razmišljanja i emocije. Dakle, ja ne računam na život u zajednici bez ideoloških sistema, već pozivam na upotrebu vlastite glave, na govor u vlastito ime, a ne na nepromišljeno ili strastveno ponavljanje već gotovih istina.

Barem je ovo društvo i ova država s kratkom i - zasada tek nominalnom - tradicijom demokracije, socijalne osjetljivosti i građanskih prava, mogla iskusiti da manipuliranje tim nesvjesnim psihološko-emotivnim sklopovima mase, njihovim paranojama i praznovjerjem dovodi do izvanrednog stanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:41