PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

InMusic festival: Oko 40.000 ljudi dobilo je jednu solidnu i jednu spektakularnu večer. I bezobrazno visoku cijenu pića

Zagreb, 210611.RSC Jarun.Otok hrvatske mladezi.T-mobile INmusic festival.Prvi dan tradicionalno najveceg glazbenog spektakla u Hrvatskoj koji se odrzava 21. i 22.06. Na slici: Arcade Fire, nastup.Foto: Neja Markicevic / CROPIX
 Neja Markicevic / CROPIX

ZAGREB - Unatoč recesiji koja i dalje drma Hrvatsku, šesti T-Mobile INmusic festival i ovog je ljeta okupio dvadesetak tisuća ljudi, odnosno četrdesetak ako zbrojimo dvodnevni posjet.

Ovoga ljeta glavni su mamci za publiku bili Arcade Fire, Jamiroquai, Grinderman, Cypress Hill, The Streets i TV On The Radio, pa se cijena ulaznice od 340 do 440 kuna ne doima previsokom. Pojedinačni koncerti spomenutih kumulativno bi bili tri-četiri puta skuplji za publiku, a neke od njih možda i ne bismo tako skoro vidjeli i čuli uživo da nije T-Mobile INmusica kao središnjeg glazbenog događaja za pametniji i bolji dio hrvatske publike.

Nastupi za djelatnike

Rani nastupi, oni do 19 sati, ponovno su bili atrakcija za redarsku službu, policiju, medicinske sestre, prodavače pića, hrane i bonova, jarunsku faunu i tek malobrojne posjetitelje jer gro publike na INmusic počinje dolaziti u večernjim satima.

Loša polovica odličnog

Čak ni Partibrejkers nisu dozvali više od dvije tisuće ljudi, ali su iskustvom, upornošću i neuništivim uličnim rock’n’roll himnama zagrijali prisutne, od kojih dio uživo možda nikad nije niti čuo u ovoj regiji ponajbolji rock’n’roll bend svih vremena. Nešto prije Brejkersa svoju su zabavu počeli makedonski ska-punk veseljaci Superhiks dok je na trećoj pozornici drmao slovenski bend Elvis Jackson, a Goribor imao problem jer se njihov nastup preklapao s Arcade Fire.

Njemački Gentleman zanatski je potkovan, no ipak je to druga ili treća liga reggae glazbe i fuzija s hip-hopom. Za afričko-rejverske ritmove portugalskog Burake Som Sistema mogu reći samo da su iritantni, a za francuski The da su simpatičan noise-pop bend klupskog formata.

Tako su prva i jedina prava atrakcija prvoga dana INmusica bili željno iščekivani Arcade Fire čiji je dolazak u Zagreb - s obzirom na fazu karijere i značaj benda - usporediv s prvim dolaskom Pixiesa u Kulušić, pri čemu su montrealski indie-rockeri nadomak onoj popularnosti koju su R.E.M. ostvarili s “Automatic For The People”. Uživo su neke srodnosti najvažnijeg indie-rock benda današnjice sa spomenutim bendovima evidentne, kao i one s Echo & The Bunnymen, The Smiths, Talking Headsima, ali i Springsteenovim E Street Bandom.

Nažalost, prvu polovinu nastupa, započetog s adrenalinskim vožnjama “Ready to Start” i “Keep the Car Running” te valovima emocija u “Neighborhood #2” i “No Cars Go”, uvelike je ubila njihova ton-majstorica. Pretih i premutan zvuk zamalo je ubio finese raznolikog instrumentarija Arcade Fire, uključivši harmoniku, violine i orgulje, zveket gitara zamutio je i preplavio zvučnu sliku, a ritam-sekcija kao da nije dovoljno pumpala.

Košarkaški fanovi

Ipak, sposobnost da u trenutku potegnu iz melankolije i elegičnosti u radost i razdraganost, visoka doza emotivnosti, himničnosti, uznositosti i sviračkog zanosa te finale s energičnom “Rebellion (Lies)” i euforičnom “Wake Up” pokazali su zašto su Arcade Fire jedan od najvažnijih bendova posljednjih godina. Bilo nam je jako lijepo, a i Arcade Fire su se u Zagrebu, kako su sami rekli na pozornici, osjećali vrlo ugodno, odigrali pokoji hakl košarice i bili vidno oduševljeni publikom na Jarunu.

Promašen headliner

Premda nastup Arcade Fire nije imao intenzitet, snagu i ljepotu prošlogodišnjeg koncerta The Flaming Lipsa, Jamiroquai je, unatoč statusu glavnog headlinera prvoga dana, nalikovao tek ispranoj krpi acid jazza i britanskog funky-popa 90-ih godina. Nekoć se sve to s Jamiroquaijem doimalo cool, šik i hip, no takve trendy-pop zvijezde najčešće brzo i loše ostare. Danas je Jamiroquai tek blijed i dosadan retro-podsjetnik na “čagicu” iz Aquariusa 90-ih. Nije se uklopio u programsku orijentaciju INmusica, baš kao ni Billy Idol prošle godine.

Jedino što drži vodu jest makro look Jaya Kaya s Adidas trenirkom, crnim šeširićem i crno-bijelim cipelama. Milka Babović bi Jayev styling i plesne pokrete solidno ocijenila, no to je bilo sve što je vrijedilo zapamtiti.

Ako je prvoga dana festivala line-up bio malo pretanak, drugoga dana program je bio za prste polizati. Nastup izvrsnog križevačkog kantautora Luke Belanija po paklenoj vrućini bio je prvi važniji u sklopu druge večeri INmusica, a slijedio ga je duel Dubioze kolektiva i Elementala. Furioznost punka, duba, hip-hopa, narodnjačkih štoseva i socio-politički angažiranih stihova o problemima našim svagdanjim još jednom su potvrdili Dubiozu kao omiljeniji i potencijalno najpopularniji balkanski bend.

Između prog-metala Mastodona i rap-veterana Cypress Hilla najpametnije je bilo ostati na setu bruklinških TV On The Radio. Mastodon, naime, ne mogu pružiti više od fahovske korektnosti, a Cypress Hill ipak su malo podigrali s gramofonima i semplerima te udaraljkama, a bez rock instrumentarija.

Premda su elektronske podloge s albuma TV On The Radio i nagnuća k jazzu, folku i psihodeliji gotovo posve zapostavili u koncertnom izdanju, njihov žestok nastup bio je dobrodošao povratak afro-američkom rocku sa zanimljivo ubačenim elementima njujorškog no wavea, noisea, punka i funka te svojevrstan nastavak onoga što su činili Hendrix, ali i crnački hardcore punkeri Bad Brains. Bilo je drukčije od očekivanog, ali u drugoj polovini koncerta doista sjajno, ekstatično i nabrijano.

Najzabavniji nastup

Na takav set TV On The Radio izvrsno se nadovezao izuzetno zabavan, eklektičan i hedonističan nastup The Streetsa. Mike Skinner genijalan je pjesnik ulice i svakodnevice, lucidan, inteligentan, maštovit i vispren. Uživo se ukazao i kao vibrantan frontman iza kojega polivalentan bend s lakoćom destilira novovjeke plesne žanrove poput garagea i dubstepa, refleksije novog vala s kraja 70-ih, ska, reggae, pop i funk kakav Jamiroquai može samo sanjati te rap poetiku savršenog storytellinga. To je punk za 21. stoljeće, samo drugim sredstvima.

Nastup The Streetsa bio je definitivno najzabavniji, a finale s teškometalnom “Going Through Hell” najveličanstveniji trenutak cjelokupnog festivala.

Malo tko je na hrvatskim pozornicama tako zabavio ljude kao što su to učinili The Streets. Blještavi trenuci sreće i radosti življenja, unatoč životnoj rijeci dreka kroz koju sve teže plivamo - to su The Streets. Fenomenalno.

Kako napraviti iskorak

Za Overflow nije bilo vremena jer se moralo hitati na Girnderman, ali teško je povjerovati da su razočarali svoje poklonike. Grinderman pak, predvođeni divljim Nickom Caveom u cvijetu druge mladosti, priuštili su publici INmusica postovisnički, derviševski, “suhe kite” blues-punk skovan po uzoru na Stoogese, Doorse, Velvete, The Gun Club, The Cramps i The Birthday Party.

Bila je to urnebesno bučna, psihodelična i praiskonska misa električne crkve s prvosvećenikom koji je nakanio iz sebe, benda koji nemilice brusi, struže, pili i reže te publike istjerati sve one demone rock’n’rolla koji su mnoge hodočasnike otjerali u grob dok su tragali za Svetim Gralom glazbe vrijedne obožavanja i divljenja. Upečatljivo je najmanje što se može reći za grand finale i tour de force Grindermana.

T-Mobile INmusic iznova se potvrdio kao ugodan, kvalitetan i vrlo dobro organiziran boutique-festival s nekoliko nastupa za dugo sjećanje, koji je ove godine pohodilo i nešto više publike iz inozemstva. Super je što smo vidjeli Arcade Fire, Grinderman, TV On The Radio i The Streets, no osobno nikad ne bih pozvao Jamiroquai. Mogla su se izbjeći i neka nelogična programska preklapanja u satnici jer T-Mobile INmusic ipak nije Glastonbury, a ni Hrvatska nije Britanija pa da već iste ili iduće godine propušteno s festivala možemo nadoknaditi na nekom samostalnom koncertu. No, gotovo je svaki bend zadržao dobar dio svoje publike.

Bilo je pritužbi i na bezobraznu cijenu piva i previsoke cijene hrane, što ide na dušu koncesionara šankova. Čaša točenog piva stajala je 20 kuna, samo dvije-tri kune manje od austrijskih na sličnim festivalima, iako cijena hrvatske radne snage, naše plaće, a ni kvaliteta hrvatskog piva nisu na austrijskoj razini.

Ipak, sve su to uglavnom manje bitne zamjerke u svjetlu činjenice da srećom solidno sponzorski potpomognut T-Mobile INmusic festival, kao središnji glazbeni događaj za bolji i pametniji dio Hrvatske, ne uživa gotovo nikakvu financijsku podršku ili olakšicu od grada i države. Za razliku od novosadskog Exita.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 23:29