Južnoafrička sopranistica Pretty Yende nastupa na vodećim svjetskim opernim pozornicama, između ostalih u Metropolitan Operi u New Yorku, Kraljevskoj operi u Londonu, Pariškoj operi, milanskoj Scali, a od njezinih koncertnih nastupa ističe se i onaj na krunidbenom koncertu kralja Charlesa III. Ovog ljeta dolazi na Dubrovačke ljetne igre. U utorak, 25. kolovoza, na koncertu Opera gala nastupit će zajedno sa sopranisticom Darijom Auguštan i tenorom Tomislavom Jukićem, uz Simfonijski orkestar HRT-a i dirigenta Sebastiana Langa Lessinga. Uoči nastupa u Dubrovniku, s Pretty Yende razgovarali smo o prvom susretu s operom, odnosu prema opernim likovima, budućem repertoaru i posebnostima izvedbi na otvorenom.
* Sa 16 godina u jednoj televizijskoj reklami čuli ste "Cvjetni duet" iz Delibesove Lakmé i ta se zgoda često spominje kao ključan trenutak u vašem odnosu prema operi. Što vas je privuklo toj glazbi i kako se početni interes pretvorio u profesionalni put?
- Često kažem da nisam ja pronašla operu, opera je pronašla mene. Imala sam šesnaest godina, živjela sam u malom južnoafričkom gradu i dotad se nisam susrela s operom na taj način. A onda sam, sasvim neočekivano, čula glas koji me snažno privukao. Presudna nije bila samo ljepota glazbe. Bio je to osjećaj da se preda mnom otvorio novi prostor i da mogu vidjeti izvan horizonta vlastitog života. Taj mi je susret, prije nego što sam ga mogla razumjeti, nešto poručio: postoji nešto više i ti tome pripadaš.
* Nakon glazbenog obrazovanja u Cape Townu, uslijedili su uspjesi na međunarodnim pjevačkim natjecanjima i usavršavanje na Akademiji milanske Scale. Postoji li neko iskustvo iz tog razdoblja koje i danas utječe na vaš rad?
- Sve se događalo korak po korak. Najprije je došla znatiželja, zatim hrabrost, a onda rad. Nisam odrastala okružena operom, pa mi se svaka lekcija, proba i partitura činila kao otkrivanje novog jezika. Učila sam glazbu, ali istodobno sam učila i upoznavati samu sebe. Ono što mi je iz tih godina ostalo jest zahvalnost. Ništa se nije podrazumijevalo. Svaka prilika činila mi se kao dar koji mi je povjeren, a ne kao nešto što mi pripada. Takav me pogled na život i danas prati. Kad god izađem na pozornicu nekog velikog kazališta, u meni je još uvijek prisutna ona mlada djevojka, puna divljenja. Nadam se da je nikada neću izgubiti.
* Je li bilo razdoblja kada stvari nisu išle prema planu? Kako danas gledate na takve trenutke?
- Bilo je razdoblja kada su se vrata zatvarala, planovi mijenjali, a razočaranja stigla potpuno neočekivano. No, kada danas pogledam unatrag, vidim da ti trenuci nisu bili prekidi, nego priprema. Život me naučio da nas Bog često štiti odgodama koje ne razumijemo uvijek. Ono što nam se danas čini kao gubitak, možda nas baš priprema za to da sutra primimo nešto veće. Uspjeh nam daje trenutnu slavu. Teškoće nas mijenjaju za cijeli život.
* Koliko se povezujete s ulogama koje izvodite? Je li vam se dogodilo da vam neka uloga promijeni način razmišljanja?
- Svaki lik ostavlja nešto iza sebe. Violetta me naučila da ljubav može postati čin potpune velikodušnosti. Mimì me podsjeća da cijenim ljepotu skrivenu u običnim trenucima. Juliette me uči hrabrosti. Marguerite me podsjeća na snagu nevinosti i praštanja. Kada pripremam ulogu, trudim se ne osuđivati lik, nego razumjeti njezinu ljudskost. Svi u sebi nosimo i svjetlo i sjenu. Ako iz kazališta izađem kao potpuno ista osoba kakva sam bila prije početka proba, onda možda nisam dovoljno duboko slušala.
* Kojem se repertoaru veselite u budućnosti? Postoji li nešto što još niste imali priliku istražiti, a voljeli biste?
- Glas je poput vrta. Ne možete natjerati cvijeće da procvjeta prije nego dođe vrijeme. Mnogo je prekrasnih uloga koje bih voljela pjevati, ali naučila sam da ih ne trebam loviti. Umjesto toga, nastojim postati umjetnica kakva će jednog dana biti potrebna tim ulogama. Nadam se da ću nastaviti istraživati velike lirske junakinje, dopuštajući pritom da moj glas prirodno sazrijeva. Najveća privilegija nije pjevati sve, nego pjevati pravu glazbu u pravom trenutku. Strpljenje je također izraz umjetničke ljubavi.
* Život operne zvijezde ima intenzivan ritam i uključuje česta putovanja. Kako pronalazite ravnotežu u takvom načinu života?
- Ravnoteža počinje spoznajom da sam prije svega ljudsko biće, a tek onda umjetnica. Molitva me prizemljuje. Tišina me obnavlja. Priroda me podsjeća na to da život ne žuri, no ipak sve procvjeta u svoje vrijeme. Volim jednostavne trenutke: sjesti za stol s ljudima koje volim, čitati, smijati se, šetati, promatrati kako nebo mijenja boje pri zalasku sunca. Takvi trenuci hrane dušu mnogo dublje od bilo kojeg pljeska.
* Postoji li nešto u svijetu opere što publika katkada pogrešno razumije ili ne vidi, a vi smatrate njegovim ključnim dijelom?
- Mnogi vide samo izvedbu. Ne vide godine pripreme koje stoje iza jedne večeri. Opera počiva na iznimnoj disciplini, ali i na ranjivosti. Svaka izvedba traži od nas da izložimo svoj glas, emocije i srce, no nikada ne možemo sa sigurnošću znati kako ćemo se toga dana osjećati i kako će glas odgovoriti. Ono što publika doživljava nije savršenstvo. To je povjerenje. Ljepota opere uživo jest u tome što se stvara samo jednom, zajedno, između umjetnika i publike. Ni jedna snimka ne može to zamijeniti.
* Mislite li da operu treba aktivno približavati novoj publici?
- Apsolutno. Opera pripada čovječanstvu, a ne odabranoj nekolicini. Priče govore o ljubavi, nadi, tuzi, oprostu, radosti, strahu... o onome što svako ljudsko srce razumije. Ljudi ponekad misle da je opera teška samo zato što im ju nitko nije dovoljno toplo približio. Publiku bismo trebalo dočekati otvoreno, bez očekivanja. Trebali bismo ih susresti tamo gdje jesu, u školama, zajednicama, digitalnim prostorima i na koncertima na otvorenom. Glazba ne pita odakle dolazimo prije nego što će nas dotaknuti.
* Operni koncerti na otvorenom, poput onoga na kojemu ćete nastupiti u Dubrovniku, drugačiji su od opernih predstava na pozornici. Kako doživljavate takve događaje? Mijenja li se tada vaš odnos prema publici ili pristup interpretaciji?
- Koncerti na otvorenom imaju posebnu čaroliju. Nebo postaje dio kazališta. Vjetar, zvijezde i tišina između tonova postaju suizvođači. Prisutan je osjećaj slobode jer se ljudi okupljaju kako bi zajedno podijelili glazbu. Neki su dugogodišnji ljubitelji opere, a neki će tu glazbu možda čuti prvi put. Volim tu otvorenost. Podsjeća me na to da glazba pripada svugdje gdje su srca spremna slušati.
* Što slušatelji mogu očekivati od vašeg nadolazećeg nastupa i što biste im poručili kao poziv da dođu na koncert?
- Nadam se da će publika doživjeti večer ispunjenu radošću, ljepotom i istinskom ljudskom povezanošću. Opera ima izvanrednu sposobnost podsjetiti nas da, unatoč različitim jezicima i životnim iskustvima, naša srca često govore istim jezikom. Ako mogu uputiti osobni poziv, on bi jednostavno glasio: dođite takvi kakvi jeste. Ne morate poznavati svaku ariju niti razumjeti svaku riječ. Ponesite samo znatiželju i srce. Ako, nakon što i posljednja nota utihne u dubrovačkoj noći, odete kući noseći sa sobom malo više nade, mira ili svjetla nego što ste imali kada ste stigli, to znači da smo zajedno podijelili nešto uistinu nezaboravno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....