‘Igra rock‘n‘roll cela Jugoslavija‘ je i danas hit, no dobar dio devedesetih, kada je krenuo rat, nismo uopće htjeli svirati tu pjesmu

Za Električni orgazam "Lišće prekriva Lisabon" bila je prekretnica na dvogodišnjem putovanju koji su započeli "Paket aranžmanom" i nastavili eponimnim albumom. Treći album, "Lišće prekriva Lisabon", objavljen je 1982. i bio je odmak od punka i post punka prema eksperimentalnom, avangardnom i podosta hermetičnom. Ambiciozna ploča od 17 pjesama koje se kreću od Bertola Brechta do sociološkog teksta o dokolici nije, međutim, prepoznata u svome vremenu i tek su je kasnije generacije muzičara, kao i slušalačke publike s jugoslavenskih prostora, počele valorizirati, priskrbivši joj kultni status.

Beogradski bend je, međutim, nakon "Lišća" zakrenuo prema puno pitkijem melodičnom power pop i rock izričaju i kasnije će, krajem osamdesetih, s hitom "Igra rock‘n‘roll cela Jugoslavija", dogurati do koncertne atrakcije dvoranskih, ponegdje i stadionskih proporcija.

Na 40. obljetnicu albuma, "Lišće prekriva Lisabon" objavljeno je, u obogaćenom reizdanju Croatia Records", na 180-gramskom crnom vinilu i s popratnom knjižicom s tekstovima i fotografijama više autora te bonus pjesmom, dub verzijom "Dokolice". Reizdanje je odmah po objavi skočilo na prvo mjesto najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, a Električni orgazam u subotu dolazi u zagrebačku Tvornicu, gdje će koncertom obilježiti 40. obljetnicu albuma, a najavljuju više od dva sata svirke. Povod je to za razgovor sa Srđanom Gojkovićem Giletom, alfom i omegom jedinog još uvijek aktivnog beogradskog benda s "Paket aranžmana" koji na sceni djeluje već 42 godine.

- Vidio sam da je album drugi tjedan na prvome mjestu prodaje, nevjerojatno. Da je netko prije 40 godina rekao da će "Lišće prekriva Lisabon" u bilo kojem trenutku biti ispred Parnog valjka, ispred Riblje čorbe, ispred Idola, rekao bih da je to nemoguće. Ja zaista mislim da je taj album 1982., kada smo ga objavili, bio debelo ispred svog vremena i ima neke logike da ga današnje generacije mogu razumjeti. U ono vrijeme, to je bio jedan od najmanje prodavanih albuma Električnog orgazma. Retroaktivno, drago mi je da se ovo događa, naročito zato što taj album sada i zvuči i izgleda i opremljen je kako je uvijek trebalo biti. Ali dobro, na neke stvari čovjek mora sačekati – komentira Srđan Gojković mjesto na top listi prodaje.

* Kako ste se vi osjećali kada ste napravili "Lišće prekriva Lisabon", koja su bila vaša očekivanja? Jeste li mislili da radite nešto što će svih oduševiti, biti prepoznato?

- Jesmo, da. Posljedice tih velikih očekivanja imale su dalekosežni odjek unutar samog benda. Kada smo završili taj album, naivno smo vjerovali da će ga svi razumjeti, da će to biti totalna revolucija i da će to dići bend na mnogo viši nivo. Vjerovali smo tada, a ja i sada vjerujem, da je to puno bolje od onoga što smo napravili na "Paket aranžmanu" i na prvom albumu. Došlo je do razočaranja unutar benda koje je u narednim godinama dovelo i do odlaska pojedinih članova. Ali, bendovi koji su u stanju da mentalno i psihički prežive takvu vrstu razočaranja su bendovi koji dugo traju. A mi ćemo, evo, u siječnju napuniti 43 godine.

* "Lišće prekriva Lisabon" zvuči kao ništa drugo. Što ste slušali kada ste radili na albumu, što vas je inspiriralo?

- Zanimljivo, Siniša Škarica je, po tekstu u bookletu, recimo, bio uvjeren da je na nas u to vrijeme ključni utjecaj imala grupa Wire. Što uopće nismo voljeli ni slušali, tako da je Škarica bio vrlo iznenađen kada sam mu rekao "pa ja taj bend uopće nisam slušao, nije mi bio bitan". Pa su, s obzirom na to da smo na albumu imali obradu Bertola Brechta, "Alabama Song", ljudi mislili da su na nas utjecali Doorsi. Ali ne, na nas je utjecala Bowiejeva verzija te pjesme. Dosta smo slušali berlinsku trilogiju Davida Bowieja, albume "Low", "Heroes" i "Lodger", pa Lou Reeda... Slušali smo, naravno, i novovalne bendove koji su bili u tom periodu, tipa Magazine, Joy Division, voljeli smo Talking Heads... Dakle, to je bio miks tih utjecaja.

* Nakon "Lišća" otišli ste u melodičnijem pitkijem smjeru i onda postepeno i prema klasičnom mainstream rocku. Je li takva progresija bila artistička odluka, želja za komercijalizacijom, posljedica razočaranja prijemom "Lišća" kod šire publike ili nešto treće?

- Nije to bila neka komercijalno promišljena odluka. Mi smo se, zapravo, vratili tamo gdje smo i počeli, samo što to ljudi nisu znali, jer smo na javnu scenu stupili kao novovalni punk bend. Ali ljudi nisu znali što smo slušali prije novog vala. Tako da je novi val bio samo jedan mali "insert", mali iskorak, nakon kojeg smo se vratili na početak. Osobno, mislim da je novi val u tadašnjoj Jugoslaviji zapravo završio tamo negdje krajem 1982. godine. "Lišće prekriva Lisabon" doživljavam kao krunu svega toga u okviru stvaralaštva Električnog orgazma. Nakon tog albuma više nisam osjećao potrebu da idem u tom pravcu. Već na "Les Chansones Populaires" napravili smo zaokret. To je bila posveta bendovima koje smo voljeli, Velvet Underground, Bowie, T Rex, Stones, Beatles, Doors, Elvis... Već smo tu dali nagovještaj gdje ćemo se kretati.

* U Hrvatskoj već više od desetljeća traje "revitalizacija" novog vala, grade se mitovi, pišu se knjige, otvaraju muzeji, pa su tu i nekakvi javni sukobi, prepucavanja... Kako, kao akter scene, gledaš na taj period, a i današnju interpretaciju tog perioda, u Zagrebu, Beogradu?

- I dalje mislim da je to bio najkreativniji period u jugoslavenskom rocku. Od prvih albuma Prljavog kazališta, Pankrta i Parafa pa zaključno s nekim albumima iz ‘82., s "Odbrana i poslednji dani" Idola i "Lišće prekriva Lisabon" Orgazma. Puno je okolnosti dovelo do te eksplozije talentiranih mladih autora, bendova. U to sam vrijeme pričao da je, pošto smo mi toliko kasnili za svjetskih rock‘n‘rollom, možda taj period novog vala u Jugoslaviji bio pandan šezdesetim godinama i eksploziji kreativnosti u svjetskom rock‘n‘rollu. Naravno, bilo je dobrih bendova u Jugoslaviji i ranije, sedamdesetih godina, ali kao da je na pravi način eksplodiralo i postalo autentično tek s novovalnom generacijom. A i mi smo bili generacija koje je uživala blagostanje, sedamdesetih se dosta dobro živjelo, bili smo klinci koji su putovali po zapadu. Ja sam najviše gravitirao Londonu. On je za mene bio centar muzičkog svijeta i najbitniji rock‘n‘roll grad, što je tada bio, ali već odavno nije. Također, nakon Titove smrti više nije stega cenzure bila tako jaka. Nekakvi "centri moći" koji su i obavljali cenzuru imali su važnijeg posla nego da se bave rock‘n‘roll bendovima, morali su se boriti za svoje pozicije. Sve su te okolnosti zajedno dovele do jedne eksplozije kreativnosti.

* Negdje sam pročitao da si ‘78. bio na Dylanovom koncertu u Londonu. Kako si uopće kao 17-godišnjak dospio do Londona, na Dylanu?

- Da, i ne samo ja, i Ljubo i Jovec iz benda su bili na istom koncertu. Jovec kaže da smo se on i ja sreli na tom Dylanovom koncertu, ja se toga ne sjećam, ali to bi bilo prilično nevjerojatno, jer je bilo, ne znam, 100 tisuća ljudi. Imao sam 17, bio sam na koncertu u Londonu sam, bez roditelja, to je bio doživljaj. Tri godine za redom, ‘77., ‘78. i ‘79. išao sam u London po mjesec dana, kao, da učim jezik. A ja sam išao da bih gledao koncerte, da bih kupovao ploče, bio na izvoru...

* Jesi tamo gledao punk bendove?

- Nisam još ‘78. Punk me tada nije toliko zanimao. Po mjesec dana bih bio kod jedne obitelji, imali smo satove u školi, gdje smo dodatno učili engleski, ali imali smo veliku slobodu kretanja koju smo koristili za proučavanje rock‘n‘rolla.

* Koliko god bi se iz medijskog tretmana dalo zaključiti drugačije, novi val je, ustvari, zahvatio samo jedan dio mlade populacije u urbanim sredinama, ograničen uglavnom na Beograd, Zagreb, Ljubljanu, Rijeku... Jeste li tada bili svjesni masovnog ukusa u Jugoslaviji, jeste li imali osjećaj da ste zatvoreni u mjehuru...?

- Bili smo prilično zatvoreni u početku. Kao klinci, mislili smo da su svi kao i mi, što ustvari svi klinci misle. Ima zabavna priča o tadašnjem razgovoru s Encom Lesićem, snimateljem i producentom "Paket aranžmana". Kada je ploča bila gotova, došao sam kod Enca i prvi put slušao album u cijelosti. Poslije slušanja ustajem oduševljen i govorim, "Enco, ovo je ludilo, prodat ćemo 100.000". A on priđe i zagrli me, kaže: "Slušaj, Gile, da ti objasnim nešto. U ovoj zemlji živi 20 milijuna seljaka. Snimili ste dobro ploču, ali nećete prodati 100.000". I bio je, naravno, u pravu. Prvih godina imali smo koncerte u Beogradu, pa Zagreb, Ljubljana, Novi Sad, Niš, svirali smo uglavnom u velikim gradovima, gdje je postojala urbana publika. A onda smo imali grubo buđenje, negdje na ljeto 1982. Nekome je pala na pamet ideja da nas pozove da sviramo na radnim akcijama, što smo rado prihvatili, jer tada nismo imali puno koncerata i nismo znali u što se upuštamo. To je završilo mojim hapšenjem u Nišu, jer su ovi "akcijaši" mrzili to što smo svirali pa smo imali ekstremno neprijateljsku publiku ispred sebe. Gađali su nas kamenjem, zemljom, dijelovima cigli, pa sam skočio u publiku i potukao se s nekim tipom.

* Ali kasnije ste, u fazi "Igra rok‘n‘rol cela Jugoslavija", došli do vrlo široke, "stadionske" publike...

- Da, "Letim, sanjam, dišem" bio je naš najprodavaniji album, nekako se spontano sve kretalo u tom pravcu. Popularnost benda počela je rasti nakon "Distorzije" i "Braćo i sestre", svirali smo po sve većim i većim prostorima da bi s "Letim, sanjam, dišem" svirali u Domu sportova u Zagrebu, na stadionu Tašmajdan u Beogradu i tako dalje. Ali, na žalost, to je imalo i bumerang efekt za nas. Svi u bendu završili su u totalnom ego tripu. To je ta klasična zamka, puno love, puno popularnosti. Zapravo, nakon te turneje bend je bio na granici raspada pa smo napravili stanku od skoro dvije godine. Uglavnom, nije nam se dopalo biti velik i popularan bend u Jugoslaviji jer to je sa sobom vuklo dosta stvari koje se nama nisu sviđale. Nismo željeli igrati tu vrstu igre, održavati popularnost. S takvom publikom nismo mogli adekvatno komunicirati. Zato sam povukao ručnu, snimio potpuno nekomercijalan solo album i vratio se tamo "sa strane". To je strategija koje se držim i dan danas.

* "Igra rock‘n‘roll cela Jugoslavija" je i dan danas hit, traže te da je sviraš na koncertima u Zagrebu, Ljubljani... Što ti danas, skoro 40 godina poslije, znači ta pjesma?

- Jako volim tu pjesmu. Nastala je u periodu euforije, kada je postava nakon "Distorzije" krenula svirati sve više koncerata, imali smo pravi bend, 100-150 koncerata godišnje... Svirali smo u sve većim prostorima i živjeli pravi rock‘n‘roll život, čemu smo i težili još od "Paket aranžmana". Na toj euforiji je nastao taj tekst, evo, konačno se to dešava za nas, mi sviramo rock‘n‘roll po toj zemlji koja se zvala Jugoslavija.

* U filmu "Lepa sela lepo gore" ta je pjesma dobila nekakvu drugačiju, zlokobnu notu, kao da nagoviješta što će se dogoditi 90-ih...

- Dobar dio devedesetih, kada je krenuo rat, mi nismo uopće htjeli svirati tu stvar. Jednostavno, bačeno je težište na političku ravan koje uopće nije bilo kada je ta pjesma pravljena. Kada su Srbija i Crna Gora bili SR Jugoslavija, razne političke partije koje nama nisu bile bliske počele su tu pjesmu puštati na mitinzima, sportaši su je počeli koristiti kada bi pobijedili na raznim natjecanjima, tako da je pjesma izmještena u neku odvratnu ravan koja je nama bila grozna. U tom trenutku smo prestali svirati tu pjesmu i tek smo je dosta kasnije vratili na repertoar.

* Znali ste imati dosta očite reference na droge, "Kapetan Esid", "Letim, sanjam, dišem".... Jeste li imali problema ikad zbog toga, oko puštanja na radiju, jesu li to urednici uopće detektirali?

- Vjerujem da je Škarica razumio. Nismo nikada pričali o tome niti je on to spominjao kao problem. Konkretno, na "Kapetanu Esidu", mislim, siguran sam da je Škarica znao o čemu se tu radi. Ali to je bila sredina osamdesetih, bilo je već prilično liberalnije vrijeme, mi smo bili poznat bend. Nismo imali nikakvih problema. Da smo se bavili politikom, onda bismo ih imali. Ali ovo, droge, za to ih nije bilo briga.

* Zanimljivo je da vam je na "Zašto da ne!" iz 1994. kao flautist gostuje Nenad Čanak, oporbeni političar, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine. Odakle Čanak na toj ploči?

- Nenad Čanak u tom trenutku nije bio ovaj Nenad Čanak koji je danas. On je tada bio početnik političar koji je bio u debeloj opoziciji Miloševiću, a mi smo ga znali kao rock‘n‘roll muzičara, svirao je u novosadskom bendu Pečat. On je dobar muzičar, multiinstrumentalist, dobro svira klavijature, pjeva, svira gitaru, flautu... U tom smo periodu, kada je Orgazam imao pauzu, Vlada Divljan i ja dosta radili skupa, pa bi se sretali s njim u Novom Sadu, išli na ručak. Kao plod tog druženja došlo je do toga da Nenad svira flautu u dvije pjesme, "Keine Macht den Drogen" i "Ovaj put je tvoj".

* Kad smo već kod političara, kako gledaš na ljude iz te novovalne generacije koji su kasnije postali notorni zbog svog političkog angažmana? S jedne strane tu su bili Divljan, Mladenović, Koja, ti i drugi koji su u cijeloj situaciji 90-ih loše prošli, a s druge, bilo je onih koji su prosperirali na drugim frontama, slizali se s politikom kasnije. Nebojša Krstić iz Idola mi prvi pada na pamet, kao Vučićev čovjek za gušenje slobode medija, ili Srđan Šaper...

- Kad smo već kod njega, Krle nikada nije ni bio muzičar. To je bilo vrijeme gdje su ljudi u bendove dovodili svoje prijatelje pa je tako Srđan Šaper doveo Krleta. Mislim, nije ni Šaper muzičar, ali Šaper bar zna pjevati i ima lijep glas. A Krle nije znao ni pjevati, nije mogao uhvatiti ni intonaciju, nego je više, kao, bio neka zanimljiva pojava u to vrijeme. Ustvari je taj raskol između Divljana i Zdenka Kolara s jedne strane i Šapera i Krleta s druge i doveo do raspada Idola. A onda su se njih dvojica okrenuli politici. Tu možemo vidjeti da oni zapravo ni nisu bili muzičari, nego da su u nekom periodu života slučajno bili u bendu koji je prije svega, zahvaljujući Vladi Divljanu i njegovoj sposobnosti da pravi genijalne pjesme, bio uspješan. Da su njih dvojica sami napravili bend i krenuli raditi pjesme, to sigurno ne bi bilo toliko dobro.

• Uvijek si bio prilično otvoren kada se govorilo o drogama, nisi ništa krio... Sada je to iza tebe, već dugo si u budizmu, meditiraš... Što ti to znači, što ti donosi?

- To mi donosi sve ono što mi droge nisu mogle donijeti. Svi mi imamo problematičnu psihu koja svako malo završava u nekakvim stanjima depresije... Nezadovoljavajuće mentalne situacije, ne znam kako bih to bolje opisao. Svi ljudi koji koriste bilo kakvu vrstu supstanci pokušavaju svjesno ili nesvjesno riješiti takvu situaciju, pobjeći od tog dijela sebe. Misle da je moguće da se osjećaš fantastično, high i euforično cijelo vrijeme, a kada se tako ne osjećaju, pokušavaju to nadomjestiti nekim supstancama. To nije rješenje nego produbljuje problem, a to je bio i moj slučaj. Kada sam otkrio budizam i meditaciju, konačno sam otkrio adekvatnu metodu kako se nositi s nezadovoljavajućim mentalnim faktorima koji su dio ljudskog uma. Budizam se time i bavi, kako prevladati mentalnu patnju u koju svako malo upadamo.

* Sin ti je već u tinejdžerskoj dobi, ima 14. Sluša li već muziku, ima li nešto svoje, što voli?

- Pa sluša, ali nije toliko manijakalan kao ja. Ja sam već od 12. godine bio manijak za muziku. On je više u kompjuterima, videoigricama, želi se baviti montažom, režijom. Mislim, vidjet ćemo. On sad završava osnovnu školu, tako da će možda doći do nekih promjena. Ali u ovom trenutku nije neki veliki fan, kao što sam ja bio. Samom činjenicom da ja slušam neku muziku, i on je izložen tome, ali nisam ja taj tip roditelja da tjeram djecu da postanu neka moja replika. On ima svoju životnu priču, ja imam svoju, tako da ću ga podržati u svemu što ga čini sretnim, kao što je mene sretnim činio rock‘n‘roll.

* Kći je još premala za muziku?

- Da, ona ima 4 godine, ali voli muziku, skače kada čuje nešto, dođe pa odvali neke pjesme preglasno.

* Svojevremeno si objavio priču u zbirci priča "Zvučni zid II – Vinilne priče". Super pišeš, tvoja se priča isticala kvalitetom i među onima koje su napisali profesionalni pisci. Jesi li razmišljao ikad o autobiografskoj knjizi, jer si imao stvarno zanimljiv život i karijeru, a šteta je da knjige o muzici pišu samo oni koji su bili promatrači?

- Da, razmišljao sam, bilo je čak i konkretnih ponuda. Ali, za sada, ništa od toga. Još uvijek me aktivno zanima samo rock‘n‘roll. Prije rock‘n‘roll benda, kao i svaki klinac, razmišljao sam čime ću se baviti. Pa su tu bili razni interesi, studij glume, režije, slikarstva, književnosti... Sve te opcije su bile otvorene. A onda mi je, kada sam napravio bend, kliknulo. Čekaj, rock‘n‘roll bend sadrži sve te elemente. Ja radim omote za ploče, ili sam supervizor i zajedno s drugim radim omote, znači to mi je dizajn i slikarstvo. Ja pišem tekstove za pjesme, znači to mi je književnosti, pišem muziku, znači to mi je muzika, režiram neke od spotova, tako da mi je to film. Frontmen benda sam, to je neka scenska aktivnost, gluma. Tako da je rock‘n‘roll bila neka sveobuhvatna stvar koja je pokrila sve moje umjetničke snove, kada sam bio klinac. Još nemam puno vremena za pisanje autobiografije, to je ozbiljna stvar kojoj bi se trebao dosta posvetiti, a sada još nije trenutak za to.