- Malo mi je sad čudno pjevati o šiškicama, znaš, i kako je cura u srednjoj. Ako se uspijem sjetiti za vrijeme nastupa, kažem faks. Barem, eto, da nije srednja nego faks - kaže Paško Daniel Paić i na pola rečenice se nasmije, svjestan kako to zvuči kad izgovori naglas.
Frontmen zagrebačkog pop-punk benda ignor danas te iste stihove pjeva po klubovima pred publikom koja je često u dobi u kojoj su nastali. Bend koji je osnovao kao klinac, pa nestao na 13 godina jer je mislio da se vrti u krug, vratio se u trenutku kad se i ta glazba opet vraća. Samo što su oni u međuvremenu ušli u tridesete, a nove pjesme više nemaju veze sa šiškicama nego s onim što ostane kad pubertet, prištevi i svađe s mamom više nisu jedini materijal za tekst.
ignor su danas četvorica: originalni član, bubnjar Filip “Fixx” Nikolić, basist Roland “Roli” Rostohar, gitarist Denis „Nizde” Kerenović i Pajo za mikrofonom i gitarom.
Bend je službeno počeo u srednjoj školi, u drugom razredu. Demo faza krenula je već oko 18. godine, a onda su, nakon što su godinama svirali pred istim krugom ljudi i prijatelja, pritisnuli pauzu. Zadnja svirka prije tišine bila je 2013. u Ivanić-Gradu. Pauza je potrajala 13 godina.
– Otišli smo jer smo mislili da to nema smisla. Na svakoj gaži isti ljudi, ista ekipa. Super je to, ali nismo rasli. I onda prođe cijelo desetljeće i shvatiš da su te pjesme ipak nekoga dotaknule, da su ljudima ostale u glavi – govori Pajo.
Ta pauza, bez velikog raspada i bez drame, više je nalikovala tihom gašenju. Život je ušao sa strane: studiji, poslovi, računi, ozbiljne veze, gubici. Bend je ignor ostavio sa strane, negdje u mapi “mladost”. A onda se dogodilo nešto što nisu mogli planirati – ponovni interes za njihovom glazbom kod nove publike.
– Najluđe mi je kad vidim klince u prvim redovima koji znaju stare stvari. Mi smo mislili da to nije otišlo dalje od našeg kruga prijatelja, a ispadne da je nekome to bio soundtrack odrastanja – kaže Pajo. Taj sudar vremena, u kojem su oni stariji, a publika opet mlada, postao je jedan od glavnih razloga zašto povratak ima smisla.
Bend koji su klinci učili na klupici u parku
Dok je ignor mirovao, a Pajo isprobavao punk, trap i kripto vode, njegovi budući članovi učili su njihove pjesme. Roli i Denis, basist i gitarist benda, ignor su slušali još od 2012., uz Blink-182 i Sum 41.
– Znali smo njihove stvari svirati na klupici u parku, učili stihove i akorde – govori Denis, najmlađi u bendu (’96. godište), dok su ostali “uredno poredani”: Pajo ’90., Fixx ’92. i Roli ’94.
Danas su, kažu, vrlo vjerojatno najstariji aktivni domaći bend koji je u korijenu baš pop-punk, a ne širi punk-rock. I taman kad su se vratili, žanr se vratio s njima.
U tom povratku pomogao im je i jedan neočekivani televizijski moment. ignor se pojavio u popularnoj seriji Sram, gdje su svirali i glumili bend u klupskoj sceni. Do toga je došlo nakon što je Nikola Batelić, s kojim su ranije surađivali i koji je miksao nadolazeći EP, produkciji predložio ignor kao autentičan punk bend za tu epizodu.
– Umrli smo od smijeha kad nam je rekao da im treba pravi punk bend – prisjeća se Pajo.
Ispostavilo se da dio ekipe iz produkcije bend zna još od prije, pa je poziv brzo postao stvarnost. Nakon emitiranja epizode, pjesma „rac” dobila je novi val slušanja kada je uvrštena i na službenu playlistu soundtracka serije, što je bendu donijelo i novu, mlađu publiku.
– Cijela ta moda i glazba ranih dvijetisućitih ide ciklično. Sad se opet traže bendovi, gitare, iskrene pjesme. Ljudi su se malo zasitili ovog “para, droga, kurve” đira – rezimira Denis.
Na domaćoj sceni već neko vrijeme tinja novi val bendova koji se vraćaju gitarskom zvuku, od Luzera i Ružnog pačeta do Idemovog post-punk izričaja koji u sebi nosi i pop-punk energiju. ignor se u taj val uklopio prirodno, ali s prednošću onih koji su tu priču već jednom isfurali.
Novi EP u čast preminulim prijateljima i ocu
Povratak je zaokružen EP-om simboličnog naziva „malo i”, nastavkom interne šale s prvim albumom „bez e”, jer, kako kažu, ljudi im uporno krivo pišu ime benda.
EP donosi četiri pjesme, a Pajo ga naziva najiskrenijim materijalom koji su ikad imali.
– Prije me za tekstove nije bilo briga. Melodija je bila kraljica. Sad sam si namjerno zadao da pišem samo o stvarima koje su mi se stvarno dogodile. Svaki stih na EP-u je istina – kaže.
Ta promjena nije samo autorska, nego i generacijska. Bend i sam svoj zvuk veže uz ono što Pajo naziva “Američka pita razdobljem” – eru američkog pop-punka s početka 2000-ih, obilježenu bendovima poput Blink-182 i Sum 41, filmovima, skejterskom estetikom i tinejdžerskim humorom koji je tada definirao čitavu jednu generaciju. Pisati pop-punk sa 17 znači reagirati na svijet impulzivno: frajer te zalije pivom, netko ti dira frizuru na koncertu, srce ti se slomi jer te cura iz razreda ignorira. Pisati ga s 30 znači znati da su emocije iste, ali ulozi ipak nešto veći, a traume ipak nešto ozbiljnije.
– Prije sam pisao iz prve, bez filtera. Sad puno više razmišljam. Možda je sporije, ali je svjesnije. Želim da te pjesme imaju težinu i za deset godina, a ne samo da budu fora u trenutku – govori Pajo.
Zato mu je danas, priznaje, pomalo neobično pjevati stare stihove o školskim hodnicima i šiškicama.
– Postane ti malo creepy kad shvatiš da više nisi ta generacija. Ali emocija iza toga je ista. Samo se kontekst promijenio – kaže, pa dodaje da novi materijal ide dublje, u teme gubitka, prijateljstva, prolaska vremena i odnosa koji se ne gase kad završi škola.
Nadolazeća pjesma, „taj jedan dan”, jedna je od emocionalno najtežih točaka EP-a. Pajo je u razgovoru naveo da je posvećuje preminulim prijateljima Iveku iz benda Pičke vrište i Jazzu, koji mu je snimao spotove u fazi kada je radio trap, kao i svome nedavno preminulome ocu.
Djetinjstvo, Game Boy i svađa koja traje desetljeće
Jedna od pjesama s EP-a, „Danana”, nosi u sebi možda i najbolji primjer kako ignor funkcionira: pola nostalgija, pola sprdnja, pola stvarna emocija (da, tri polovice).
U bendu već godinama postoji šala sa Super Marijem. Kao klinci, Pajo i ekipa sate su provodili uz Game Boy i Nintendo, a Mario je bio simbol tog bezbrižnog razdoblja kad je najveći problem bio prijeći level, a ne platiti režije.
– To je bilo najljepše doba života. Igrice, frendovi, nikakve brige – kaže Pajo.
Ali, u tipičnom ignor stilu, ta nostalgija ima i drugu stranu. U pjesmi Super Mario, Pajo kaže da je “zbog Marija postao vodoinstalater”, jer je, eto, cijeli život gledao lika koji popravlja cijevi.
– Danas je to još smješnije, jer da sam stvarno vodoinstalater, vjerojatno bih zarađivao više nego od glazbe – dodaje.
Iz toga je nastao imaginarni “beef” između njega i Super Marija, koji se kroz godine provlači kroz interne fore, tekstove i sada spot. U videu za „Danana” Super Marija glumi Luka Rukavina, prvi basist ignora, danas vojni policajac.
– Tvrd k‘o kamen – opisuje ga Pajo.
Scenarij je tražio fizički obračun. U hrvanju na podu Luka mu je doslovno samljeo mali prst na nozi.
– Još sam tri sata nakon toga režirao i snimao spot, a onda završio s dva mjeseca gipsa. I u tom periodu odsvirao tri koncerta – govori Pajo.
Na snimanju spota odvalili pod pa plaćali štetu
Snimanje spota za „Danana” održano je u prostoru Glazbene pandemije, a plan je bio okupiti četrdesetak ljudi. Došlo ih je oko šezdeset: stara ekipa iz početaka benda, prijatelji, ali i klinci koji su ignor otkrili tek nedavno.
Prostor je imao drveni, uzdignuti pod, više nalik velikoj sjenici nego klubu. Kako je snimanje odmicalo, atmosfera se pretvorila u mini-koncert. Ljudi su skakali, pjevali, sudarali se, a cijela konstrukcija počela se opasno ljuljati.
– Po bubnjevima sam vidio da se sve miče lijevo-desno i rekao Paji da kaže ljudima da prestanu skakati jer će se pod urušiti – prisjeća se Fixx.
Pod se na kraju nije srušio, ali su popustile drvene grede koje su držale konstrukciju.
– Vlasnik je drugi dan shvatio da je sve na heru – kaže Pajo. Štetu su, naravno, platili, ali scena iz spota postala je simbol povratka benda; kaotična, glasna i potpuno nekontrolirana, baš kao i njihovi počeci.
I dok s bendom razvaljuju podnice, svakodnevica im je puno prizemnija. Tu se krije još jedan kontrast koji definira ovu generaciju bendova.
Fixx je godinama svirao svadbe i od toga živio, danas radi na solo projektu pjevača Dominika Šuškovića. Pajo je kriptoentuzijast koji radi u ITD kazalištu i vodi društvene mreže. Denis je pravnik koji zen i bijeg od spisa traži u pop-punku. Roli je tonac, montažer, videograf i posuđuje glas u sinkronizacijama crtića.
To je generacija koja je odrasla s idejom benda, ali paralelno gradila “normalne” živote.
– Pop-punk je energičniji i fizički naporniji od svadbi. Tamo sviraš tri sata u komadu, ali nije taj tempo. Kod nas prvih 45 minuta ide odmah u fulu – kaže Fixx.
Peti član koji nije na pozornici
Iako su preda mnom u kafiću četvorica, u priči o povratku ignora stalno se spominje još jedno ime, Sinke. Riječ je o njihovom dugogodišnjem prijatelju i prvom menadžeru benda, čovjeku koji danas brine o svemu što se događa iza kulisa.
– On to radi doslovno iz ljubavi prema toj muzici – kažu u bendu.
Sinke je ostavio trag i na starijim materijalima: svirao je trubu na prvom albumu, pjevao gang vokale i bekove, a njegov se smijeh može čuti na kraju pjesme „Sara, Lana”. U svijetu u kojem se sve mjeri klikovima i brojkama, takvi likovi su podsjetnik da se scena uvijek gradi na entuzijazmu ljudi koji nikad nisu u prvom planu.
Entuzijazmu svjedoči i činjenica kako im se na fotografiranju pred Cropixovim objektivom pridružio prijatelj Perica u kostimu Super Marija, iako su mu se javili 20 minuta prije fotosesije.
Gledajući Pajine sijede i računajući koliko godina sam imao kad je ignor objavio prvu stvar, u razgovoru se nameće pitanje: kako je to svirati pop-punk u tridesetima?
– Bole leđa – odgovara Pajo u šali, pa nastavlja.
Govoreći o toj temi, objašnjava da se nakon tridesete mijenja osjećaj prema vlastitim starim pjesmama. Ono što je nekad bilo potpuno prirodno – pjevati o školskim hodnicima, šiškicama i srednjoškolskim situacijama – danas mu zvuči drukčije iz pozicije odraslog čovjeka.
Ističe kako su nove pjesme zato svjesnije i promišljenije napisane nego prije, s više pažnje prema tekstovima i temama koje, kako kaže, želi da ljudi mogu slušati i godinama kasnije. Emocija ostaje ista, ali kontekst života iz kojeg dolazi više nije isti kao u tinejdžerskim danima.
ignor se, ukratko, nije vratio kako bi glumio da ima 17 godina. Vratio se kako bi vidio što ostaje od te iste energije kad prođu desetljeće, pauza, poslovi, sprovodi, gips i računi.
I zasad izgleda da... ostaje dovoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....