‘Godišnje moram zaraditi 5 milijuna kuna kako bih završio u minusu. I svaku sam završio u plusu!‘

Iako se i sam još pita što najnoviji val epidemioloških restrikcija, koje je Vlada upravo proglasila, doista znači za njihovu kuću, Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”, kakve nas poslastice ondje čekaju ove tmurne zime razgovarali smo s ravnateljem Draženom Siriščevićem. A on pripada onima koji će se zadnjim snagama boriti za koncert više, za izvedbu više.

Na čelu Lisinskog je 11 godina, i danas tvrdi da mu je sve u vezi s glazbom strast, a ne posao, priča o zvijezdama koje je doveo u Lisinski i izgubio veliki novac, ali svejedno sanja o novima koje želi dovesti, velikima i najvećima. Osim svojih najdražih opera, pjevača i kuhinjskih poroka, sin velike operne zvijezde Nade Ruždjak i posinak Vladimira Ruždjaka otkrio nam je i zašto Mozarta smatra najvećim kompozitorom svih vremena, a Beatlese najboljim rock-sastavom.

Luda kuća, posvuda... što se trenutačno zbiva u Lisinskom?

- Živimo frustrirani. Prvo nas je pogodio covid, zatvorili smo dvoranu, onda potres, pa kad je situacija zakratko olabavila što se tiče virusa, nismo mogli primiti publiku jer je dvorana bila ozbiljno oštećena. Administracija je velika neman. Radovi na obnovi nikako da započnu, pa nismo mogli otvoriti dvoranu kad smo htjeli. Uspjeli smo je napokon otvoriti koncertom Marije João Pires 3. studenoga. Ostalo je još puno toga za obnovu. Stradale su ozbiljno orgulje, nadam se da ćemo ih urediti sljedeće ljeto...

Zagrebački Heferer...?

- Ići će na natječaj pa ćemo vidjeti.

Publika vam je desetkovana covidom, ali ne i ubijena u pojam!

- Izgleda da smo je dosadašnjim radom dobro razmazili, pa su karte u pretplati za ovu sezonu išle ludo, bez obzira na očekivanje korone i u jesen. Protekle sezone zaustavili smo prodaju na 1500 mjesta jer smo shvatili da izvan pretplate ne bi ostalo nijedno slobodno mjesto. Dvorana, naime, ima 1800 mjesta. A sad, s pojačanim mjerama, morali smo pretplatu zaustaviti na broju 700 i uveli smo - pravo prvokupa pa ako Stožer kaže da samo jedan čovjek može ući, bit će to onaj koji je prvi kupio kartu. Pretplatnici koji su ostali bez mogućnosti ulaska, dobit će gratis, kako se hrvatski kaže, ‘streaming’, ali i povrat novca. Svi ostali mogu ‘strimati’ za popularnu cijenu od 60 kuna. Ali, naravno da je publika razočarana pa i ljuta.

Naročito za Pogorelića...

- Pogorelić je napravio gestu koju nije nitko od ljudi s kojima smo potpisali ugovor. Svira dodatni koncert u nedjelju, gratis za ljubitelje glazbe i pretplatnike dvorane, 6. prosinca. Tako da baš svi koji su kupili ulaznici mogu doći i slušati. No streaming, samo Lisinski uživo!

Što još u prosincu, mjesecu nekad velikih fešti, pripremate?

- Poslije Pogorelića trebala je doći i Slovenska filharmonija, ali kod njih je sve zatvoreno pa nemaju mogućnost ni vježbanja. Odgodili smo gostovanje, pokušat ćemo u proljeće. Jako sam se veselio i Dubravki Tomšić, velikoj umjetnici koja je prije često nastupala u Lisinskom. Trebala je svirati dva Beethovenova koncerta i strašno mi je žao. Ali nismo odustali od tradicionalnih proslava Dana dvorane, a ni od Filharmonijskog bala...

Bala... Plesanja?!

- Bal će biti sjedeći! Neće biti omiljene fešte i ludovanja u predvorjima, moramo čuvati ljude. Za sve koji neće moći u Dvoranu, opet ostaje famozni streaming.

Znamo da je Metropolitan opera u New Yorku zatvorena do jeseni 2021., ali će krajem mjeseca, kao zvijezda Meta nastupiti i Sonja Jončeva, u Schussenriedu u Austriji, a nastupala je i u Lisinskom...

- Je, možemo se pohvaliti. Prije nekoliko godina sam, s jedne strane kao zaljubljenik u operu, s druge misleći da osim programa ‘Lisinski subotom’ koji je u produkciji Dvorane, Zagrebu treba ponuditi i nešto više, odlučio otvoriti ciklus koji se zvao ‘Lisinski arioso’. Nastupale su najveće operne zvijezde, ne u zenitu karijera, nego zbilja oni koji su tada pjevali na najvećim svjetskim pozornicama. Tako je bila i Jončeva, i Elina Garanča, Dmitrij Hvorostovsky...

Hvorostovsky, neprežaljeni...

- Neprežaljeni. Ja sam obavijestio sve medije da je Dima u Zagrebu... ali oni su nezainteresirani. Za svaku informaciju koju želimo plasirati u medijima, o zvijezdi u rangu Ronalda u muzici, moram moljakati... i dobijem možda nekoliko redova. Tri dana je Hvorostovsky bio u Zagrebu. Vodio sam ga po Gornjem radu, u restorane, bio je u HNK, šetali smo Dolcem…

Pa, da sam znala, ja bih prodavala mrkvu!

- I on bi mrkvu od vas i kupio! Predivan čovjek, kad sam čuo za vijest o smrti, kao da mi je umro netko od obitelji. Imali smo još velikih zajedničkih planova, ali… Uz njega su u ‘Ariosu’ pjevali: Anja Harteros, Piotr Beczala, koji je danas jedan od prvih tenora, Marina Rebeka, Thomas Hampson, Krasimira Stojanova, Željko Lučić, Charles Castronovo… svi su oni bili tu. Žao mi je što sam taj ciklus morao ugasiti nakon tri sezone.

Precijenili ste Zagreb?

- I Zagreb, i novine i sponzore. Bili smo preambiciozni. Taj ciklus smo financirali vlastitim sredstvima, ni Ministarstvo kulture, niti Grad, niti sponzori nisu reagirali. Nismo uspjeli odgojiti onaj dio ljudi koji imaju novac da ga usmjere u ozbiljnu glazbu.

Zašto?

- Kompleksno. Mi publiku imamo, ali taj bazen od nekoliko tisuća nismo uspjeli povećati. Rekao bih opet... ključni su mediji, ključne su informacije…

Jutarnji i većina drugih novina su privatne, to je jedna stvar, ali televizija je javna...

- Ni javna, niti druge ne reagiraju uopće. Sjećam se, dok sam radio na HRT-u, stalno sam se borio da u Dnevnik uz sport uđe rubrika kultura, i stalno se smatralo da za takvo što nema dovoljno vrijednih događaja. Srećom, pojavile su se Vijesti iz kulture, doduše, opet malo getoizirane. Moć medija je golema, ali mediji tu moć ne žele iz nepoznatog razloga koristiti na umjetničko stvaralaštvo!

I bečki slavni Musikverein će održati popularni novogodišnji koncert, samo pod strašnim mjerama... ipak, jedni su od rijetkih, jer mnogi su sasvim zatvoreni.

- Ah, Beč, to je drugi planet. Njima nije problem rasprodati dvoranu. Iznenadili biste se, jako, ali ja ni za Hvorostovskog, ni za Garanču nisam uspio prodati dvoranu! A ona je ovdje, poslije Musikvereina pjevala za tri i više puta manju cijenu ulaznice nego u Beču. Ali tko će kupiti ulaznicu? Na Garanči sam izgubio velik novac. Rekao sam jednom, malo drsko, ali bili smo u opuštenom društvu, ravnatelju Musikvereina, ‘ja bih sutra mogao postati direktor Musikvereina, ali ne znam kako biste se vi snašli da postanete direktor Lisinskog’. Platiti honorar Garanči njemu nije nikakav problem. On prodaje baš svaku, i najskuplju, ulaznicu, mediji će o svemu pisati i još će mu sponzori dati novac, jer se svi žele vezati uz ime Musikvereina i Eline Garanče i ostalih zvijezda klasike. A kod nas???

Ipak, trudite se dovesti i Annu Netrebko, danas najveću svjetsku sopranisticu. A nije ni daleko, živi u Beču.

- Ona je gotovo nadohvat, ali i jako visoko. Inače, otkačena sto na sat! Poslije jedne izvedbe pitao sam je nešto o kompleksnosti opere, nešto mudro, za ‘Operu box’, ona malo zastane, pa kaže: ‘Ja sam sad pjevala tri sata tešku ulogu, i sad bih još trebala biti pametna, ne, ne, ja sam preumorna, ja idem na pizzu’. Okrenula se i otišla. Mi smo to sve snimili i objavili. Bilo je naravno i duljih i pametnijih intervjua s njom, odgovarala je čak i na hrvatskom... pozdravljala našu publiku. Diva!

Koliko morate zaraditi da sezona ne završi u minusu?

- Za prošlu sezonu naš program stajao je gotovo 6 milijuna kuna. Od Grada smo dobili 13 posto sredstava, a 87 smo potrošili iz vlastitih prihoda. Kad potpišem ugovore sa svim umjetnicima, tog trenutka za mene počinje bitka kako zaraditi najmanje 5 milijuna kuna, da ne bih završio godinu s minusom. I svaku sam završio u plusu. Pri čemu, evo još i ovo, velike zvijezde često veće honorare uzimaju na mjestima koja nisu na vrhu svjetske glazbene karte, jer nastup u Metropolitanu je njima podatak za CV, a nastup u Zagrebu, Rijeci, Splitu ipak nije.

Znam da 24 sata na dan živite s glazbom, ali kad se želite malo, malo opustiti...

- Meni je Lisinski, kao što je bila i Opera Box, život. Ponekad i zanemarim nešto od privatnosti. To je strast u kojoj sam neprestano. Ali ako je hobi kuhanje, onda - da. Od poočima, Vladimira Ruždjaka, naučio sam skoro sve što znam pa sam zapisao njegove recepte. On je govorio da se riba jede na moru, s čim se ja ipak ne slažem, tako da su njegovi recepti uglavnom kontinentalni... Njegovi su Zagorci iz Lobora, on rođen u Zagrebu, a recepte je zvao ‘kompozicijama’. A doista se bavio i glazbenom kompozicijom, i slikar je bio odličan, doista čovjek širokih horizonata. Najviše sam volio kad bismo poslije predstave mama, on i ja došli kući, on bi unaprijed pripremio nešto za jelo pa smo jeli i pričali, o tome kako je pjevao u Metu Covent Gardenu… u Hamburgu je Domingo s njim debitirao, u ‘La Bohemu’. Nedjeljom je kuhao i s kuhinjskom pregačom svirao na klaviru Bacha, ustajući svako malo da provjeri što je s ručkom. Išao je redovito na plac, a moram reći da i ja idem. U kojem god sam gradu bio na svijetu, otići na tržnicu bilo mi je jednako važno kao i u opernu kuću. I kad dođem s posla, napet i u stresu, baš mi dobro dođe tri frtalja sata sjeckanja, uz čašicu vina... Moja Marija se ponekad i naljuti, jer ona je već skuhala večeru.

Nakon desetljeća poslovnog bavljenja glazbom, je li se promijenilo vaše slušanje glazbe?

- Nimalo... jedino, ipak... malo sam kritičniji, nemam toliko strpljenja za loše predstave.

Izađete nekad van ako vas predstava jako iživcira?

- Pa, iziđem. Rijetko. Neke režije znaju biti takve, nazovi moderne, da vas izlude...

Niste pobornik modernih režija?

- Naprotiv, jesam. Teatar je otvorena priča, sve može, ali mora imati smisla, ali ako je kaotično... Mogu spomenuti dvije predstave u kojima sam u mladosti shvatio snagu operne režije. U jednoj, ‘Traviati’ koju je Vlado režirao 1971., a on i mama su pjevali, nisam slušao samo glazbu, gledao sam detalje, pokrete… I tako u jednom trenutku Vlado u kutu pozornice samo lagano stisne ruke u znak zahvalnosti prema Violetti dok ona pjeva jednu frazu… Spomenuo sam mu to, a on je rekao - ti si to primijetio? Ti si to vidio? A Giancarlo del Monaco, kad je u Zagrebu radio ‘Cavalleriju’ i ‘Pagliacci’. Mama me zvala na probu, jer da je jako zanimljivo, pa sam na kraju dolazio na svaku. Kakva je to škola bila! U jednom trenutku jedan član zbora si je počešao nos, a Del Monaco je zaurlao: ‘Stop, stop, ma che fai?’ Zaustavio je probu. Posvadio se s maestrom Mirom Belamarićem, jer je to bila muzička proba. Ali Del Monaco je bio neumoljiv! Tu sam požalio biti operni redatelj… ha, ha.

Pa do danas... iako vas je karijera odvela u drugom smjeru.

- I da me Tonči Bilić nije 2014. zvao da dođem u Split... nikada ranije za režije nisam dobivao ponude… a kad dođete u neke godine, onda vas malo postane i strah svega toga, pa sam se nećkao, hoću-neću, hvala Bogu, uporno me nagovarao. Poslije te splitske ‘Aide’ radio sam još nekoliko drugih lijepih predstava, ‘Moć sudbine’ mi je baš draga, a prošle sezone sam postavio ‘Madame Butterfly’ u riječkoj Operi, i sad sam dobio obavijest da ju je publika proglasila najboljom predstavom u toj sezoni. Baš me razveselilo. Najljepši kompliment. I imao sam jedan međunarodni uspjeh, ako mogu tako reći, prošle godine otvorili smo ‘Aidom’ Ljubljana Festival na Kongresnom trgu, sa 4000 gledatelja... jako veliki uspjeh.

Uz sav ovaj posao možete postići tu redateljsku koncentraciju?

- E pa baš zato što mi to nije posao, s glazbom živim dan i noć. Pa paralelno sam radio i ‘Operu box ‘i vodio Lisinski. Kad iskoračite u drugu vrstu napetosti, to vam je i mali relaks. Nažalost, ‘Opera box’ više ne ide, ona je prije dvije godine ukinuta. Zašto? Tko zna. Publici nedostaje, to mi stalno govore, ali i meni također. Nikad ne bih sjedio u Lisinskom da nisam radio televiziju i Operu Box. Studirao sam prekrasan studij, komparativnu književnost i filozofiju, diplomirao sam kod Zorana Kravara, slušao Solara, Pavličića, ma, sve bih ih trebao nabrojiti, Danka Grlića, njegovi seminari, da se danas naježim...

Platon ima teoriju da postoji glazba koja čovjeka umrtvljuje, čini ga mekanim, negativnim, grešnim i ona koja ga nadahnjuje, ‘uzdiže srce’...

- Nije samo Platon filozofirao o muzici... svakako, muzika ima različite utjecaje na čovjeka...

On je jednostavno mislio da neka muzika čak i kvari čovjeka.

- To mora da mi je promaklo. A i davno sam studirao. Ili sam potisnuo. Dobra muzika to ne radi. Možda loša.

Kojeg skladatelja slušate cijeli život s jednakom strašću i žarom?

- Kad bih morao izabrati jednoga, najkompletnijeg - Mozarta. Zato što se okušao u svim žanrovima, svim glazbenim formama, od misa i opera do malih formi... i u svima je napravio čudesa. Njegova glazba budi i mrtve. Čut ćete često da je Bach najveći genij... ali jednostavno nema ono nešto ili sve ono što ima Mozart. A da ne govorim da je Amadeus umro sa 36 godina. Obožavam puno, puno skladatelja, volim Wagnera, ali mi je Verdi draži jer je s manje materijala, monumentalnosti, bez mitologije, jake predimenzioniranosti uspio postići isti efekt i dramatiku, i lirike, i kazališta u cjelini. Verdi je s ‘Rigolettom’, orkestracijom koja nije ni približno onakva kakvu koristi Wagner, postigao isti cilj. Kao kad crtežom netko napravi ono što netko drugi radi svim mogućim bojama i tehnikama.

Vaši kolege znalci slažu se s vama?

- I dobro da se ne slažu. Jer to je ljepota svijeta u kojem živimo. I samo još ovo, osim što sam fanatik opere, fanatik sam i Beatlesa, evo, tu su njihove slike... ispod mamina portreta i slika kvarta Piope, gdje sam živio u Rijeci. Mama se rodila u Zagrebu, a moj deda je bio željezničar i dobio premještaj u Rijeku. Željeznica je išla pokraj naše kuće, a kad bi vlak došao iz Moravica, sa snijegom na krovu - u Rijeci ga, naravno, nije baš bilo - verali smo se na vagone i grudali se na krovovima. Blizu naše kuće bila je Ina rafinerija, to je bome smrdjelo, moja se obitelj stalno žalila, a ja danas kad odem na Piopu, udišem punim plućima. Pogoni su, nažalost, ugašeni, ali ja i dalje osjećam, udišem taj miris djetinjstva.

Ali.... Beatlesi....

- Malo je reći da ih volim. Kao klinac, maltretirao sam prijatelje s operom...

Znam, morali su je slušati kad bi došli k vama...

- E, ali u pubertetu, na nekom rođendanu, slušala se neka glupa glazba, dakle ne opera… odjednom, singlica s jabukom na omotu... ‘Something’... umjesto da ja njih prevrnem na operu, oni mene na rock. Prestao sam pratiti tu scenu kad se Genesis raspao, odnosno, Peter Gabriel otišao iz Genesisa. Osnovali smo i bend, svirao sam u njemu i pjevao. Mama mi je malo i branila, ali Vlado mi je kupio gitaru, misleći da ću ipak svirati klasiku, ali ja sam odmah počeo udarati rock’n’roll... da imam neke koristi od rocka, tražio je da svaki tjedan prevedem neku pjesmu Beatlesa ili Simona & Garfunkela... za jedan rođendan mi je čak darovao ploču Buldožera... ‘žene su ženstvene, a muškarci su pravi muškarci’… kakva poezija!

Beatlesi i Rolling Stonesi? Pitanje svih pitanja naše mladosti...

- Ma, nema dileme! The Beatles, only! Jako volim i Stonese, ali oni otkad postoje pišu jednu te istu glazbu. A Beatlesi su u onom kratkom vremenu u kojem su radili napravili sve, nije ni čudo da su kao Mozart doživjeli ranu smrt. Više se nisu imali ni kamo razvijati. Iz njih je izašao i hard rock, i psihodelični rock i što sve ne. Put od ‘Love me do’ do ‘Strawberry fields forever’... taj raspon Stonesi nikad nisu uspjeli ostvariti. Beatlesi su jednostavno puno bogatiji. Nemam nikoga ni usporedivog s Beatlesima. I svi su bili autori, čak i Ringo, kojega toliko ismijavaju. Bili su četiri velike individualnosti i četiri velika glasa.