Ni do danas nisam uspio pronaći podatak koliko je ljudi platilo ulaznicu da bi putem streaminga slušalo i gledalo nastup Nicka Cavea, samog za klavirom i mikrofonom, izravno iz londonske dvorane Alexandra Palace, 23. srpnja 2020. Unatoč tome slutim da je taj koncert - nakon odbitka honorara suradnika i troška najma dvorane, glazbene i filmske opreme – jedan od izdašnijih u Caveovoj karijeri. No, kad kažem da je Nick Cave glazbeni umjetnik koji je najsmislenije ili najprimjerenije od svih glazbenika na svijetu iskoristio dva lockdowna kao posljedicu pandemije korone – premda je i on morao koncertnu turneju iz 2020. preseliti prvo na ovu, a potom na 2022. godinu – uopće ne mislim na to koliko je zaradio novaca tijekom pandemije. Uostalom, bilo je i drugih koji su streamali svoje koncerte ili objavili ranije snimljene albume, iako su znali da neće moći na turneje. A bilo je i onih koji su album, ili čak dva poput Taylor Swift, snimili i objavili potaknuti baš nemogućnošću održavanja koncerata radi pandemije i lockdowna. Bob Dylan je prije objave albuma godine, "Rough And Rowdy Ways" kao cjeloživotne potrage za istinom i skidanja velova sa svijeta i sa sebe, objavi i nekoliko godina staru poemu "A Murder Most Foul" o davnom ubojstvu J.F. Kennedyja kao "začetku doba antikrista" koja je zazvučala kao da je napisana i snimljena netom uoči ili netom poslije provale rulje u američki Kongres, a taj događaj ima veze s pandemijom i lockdownom gotov koliko i s Trumpom i izborima za Predsjednika SAD-a.
Ima takvih primjera još, ali ipak nitko nije tako vješto okrenuo pandemiju korone i dva lockdowna u svoju korist te ih tako umjetnički impresivno "uhvatio" umjetničkim djelima, a da ih nigdje nije izravno spomenuo, kao što je to učinio Nick Cave. Redom, njegov koncert u londonskoj Alexandra Palace - nisam tome svjedočio u streamingu 23. srpnja 2020. godine nego me se takvim dojmio na jesen dok sam ga preslušavao kao live album – bio je poput mise zadušnice koju neutješni otac drži za voljenog sina, a o čemu je pjevao na nadnaravno lijepom i beskrajno potresnom studijskom albumu "Ghosteen". U praznom londonskom glazbenom hramu kojeg je pretvorio u svoju crkvu, bio je to Caveov intimni razgovor s Bogom, njegova tuga za poginulim sinom i potraga za smislom postojanja nakon takve tragedije, njegova utjeha i nada. No, bilo je to i Caveovo pitanje nama - neovisno o tome jesmo li ili nismo vjernici – koliko imamo vjere u sebe, ljude, smisao postojanja, nadu i Boga, ako se nekome ovo s pandemijom čini poput Božje kazne za neke naše minule grijehe, premda bih prije rekao da je to kazna Zemlje za naše ponašanje prema prirodi.
Potom je napisao libreto za komornu operu "L.I.T.A.N.I.E.S.", bolje rečeno stihove za ciklus litanija kojim je s belgijskim skladateljem Nicholasom Lensom tragao za spoznajom o čovjekovom bitku i Božjem naumu. U "novo normalno" nedoba to je bio najprimjereniji "božićni album", posredno i o životu Isusu Krista te djelo kojim dvojica (svetih ili grešnih?) Nikola propitkuju zašto nam se ovo događa, može li iz toga proizaći i nešto dobro i je li to samo mučni prolazak kroz teško iskušenje na čijem koncu ipak stoji iskupljenje i spasenje. No što ako je ovo samo uvod u konačan kraj svega? Naime, „apokalipsa“ za suvremenog čovjeka sadrži samo negativni prizvuk najave „smaka svijeta“ jer sve je više onih koji ne vjeruju da nakon „sudnjeg dana“ ili „smaka svijeta“ stiže Kraljevstvo nebesko. Premda „apokalipse“ na grčkom znači „otkrivenje“, ta je riječ tijekom vremena postala metafora za konačan kraj čovjeka i svijeta poslije kojeg nema ništa osim beživotne Zemlje. Nema „otkrivenja“ i „spasenja“, nema „drugog dolaska Isusa krista“ i zagrobnog života, nema Boga i Kraljevstva nebeskog. Nema ničega.
Za razliku od onih koji vjeruju da je apokalipsa samo konačan kraj, a u njih se ubraja i ateistički nastrojen autor ovog teksta, Nick Cave - premda je u mladosti za vrijeme trajanja sastava Boys Next Door i The Birthday Party često bio poiman poput utjelovljenja Sotone – iskreno i snažno vjeruje da nakon apokalipse ipak dolazi Kraljevstvo nebesko jer mu je nemoguće pojmiti da nema nečeg višeg od čovjeka i Zemlje. Ne mora Cave to pojmiti u čisto biblijskom smislu, ali obožiava priče i metafore iz te knjige pa tako i sada. Zato svako toliko na novom albumu „Carnage“ - prvom kojeg je realizirao samo s Warrenom Ellisom, već petnaest godina najvažnijim članom The Bad Seedsa – i spominje Kraljevtstvo nebesko. Realizirali su njih dvojica nekoliko soundtracka, no ne i album autorskih pjesama da bi sada, gustoćom stihova koje je Cave napisao tijekom pandemije i izuzetno šparnim instrumentarijem Ellisa, stvorili dramatično i napeto remek-djelo čiji naslov „Carnage“ znači „Pokolj“. Cave je otprije bio poznat po brutalnim i krvavim pjesmama, često i po uzoru na Stari zavjet kao jednu od krvavijih knjiga u svjetskoj povijesti; krcatu osvetom, kaznom, brutalnošću, nemilosrdnošću, okrutnošću i čovjeka i Boga.
Ipak, „Carnage“, s izuzetkom pjesme „White Elephant“ nalik novinskoj reportaži iz sukoba pripadnika Black Lives Matter pokreta i pripadnika White Supremacista, nije krvav album. Ovdje se „pokolj“, unatoč umrlima od pandemije korone, ne odnosi na tjelesni nego na „pokolj“ duhovnosti u ljudi koji pandemiju nisu znali ili nisu htjeli iskoristiti za kulturno i duhovno uzdizanje. „Carnage“ je, veli Cave, „brutalna, ali i vrlo lijepa ploča, začeta u društvenoj katastrofi“, realizirana u samo tjedan dana, „tijekom ubrzanog procesa intenizvne kreativnosti“, nadodaje Ellis. Na web stranici redhandfiles.com, preko koje komunicira sa svojom publikom, Cave je napisao i da mu je lockdown bio „čudnovato poznat“ jer je bio "heronski ovisnik niz godina“, a „samoizolacija i socijalna distanca su dio te ovisničke igre“, ističući da se „proces tugovanja“ (kojeg je najsnažnije spoznao nakon smrti sina Arthura, da pojasnim) "na osobnoj i na društvenoj razini ne razlikuju mnogo“ pošto se u oba slučaja zasnivaju na „mračnoj zbunjenosti, dubokoj nesigurnosti i gubitku kontrole“ (nad životom i smislom postojanja, ako smijem nadodati).
Misleći da se u takvoj situaciji ne može bez Boga, Cave album otvara pjesmom "Hand Of God" u kojoj rezignirano konstatira kako "neki pokušavaju saznati tko", "neki pokušavaju saznati zašto", a "neki se ni ne trude" da bi to poniranje u sebe dovršio skladbom "Balcony Man" u kojoj izvanjski svijet sažima u pogled s balkona ili u osamu na balkonu, plešući na njemu poput Freda Astairea, pri čemu u rasapu svijeta kakvog smo poznavali iz "starih vremena", kao u skladbi "Old Times", pokušava uočiti ljepotu i duhovnost poput one iz pjesme "Lavender Fileds" u kojoj ponovo zaziva "kraljevstvo nebesko". Kontrast između mračne i minimalistične, ali i nevjerojatno prostrane glazbe Warrena Ellisa na tragu Suicidea i sintisajzerskih motiva iz određenih pjesama Joy Divisiona, električne violine iz Velvet Undergrounda te rudimentarnosti The Birthday Party i lirike kojom se kroz svjetovno beznađe i društveni očaj Cave probija do duhovnih, umjetničkih i božanskih visina u konačnici dovodi do katarzičnog momenta. Mrak je svuda oko nas, ali Cave je pronositelj svjetla, tješitelj ljudi, iscjelitelj duša i pjesnik u čijem opusu gotovo da nema ni jednog slabog albuma, a s time se ne mogu pohvaliti ni Dylan, Young, Cohen i Springsteen pa ni bilo koji drugi kantautor čija karijera traje duže od desetak godina. "Nećemo nigdje stići ove godine, draga/Osim ako te ne zamislim tamo negdje", pjeva Cave u pastoralnoj "Albuquerque" i baš ta sposobnost imaginacije je ono što vas je, uz uživanje u veličanstvenoj umjetnosti ako je ne znate stvarati kao ni autor ovog teksta, moglo održati u "balansu" tijekom "novog normalnog" i "pokolja" duhovnosti kojem se još ne nazire kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....