STONESI VS. KORONA

GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG O NOVOM SINGLU NAJSTARIJEG ROCK BENDA Kad Jagger pjeva da je kao duh u gradu duhova, zauzima mjesto najslušanijih pjesama

 AFP
 

Svijet je stao, paraliziran zbog straha od korone, ali ne i Stonesi čiji članovi - barem Richards, Watts i Wood, ako ne i Jagger, mada je i on nedavno imao problema sa srcem - zbog odmakle životne dobi i narušenog zdravlja spadaju u najrizičniju skupinu stanovništva.

I ne samo to. Stonesi, premda najstariji rock sastav na svijetu, među prvima su pjesmom reagirali na pandemiju i karantenu pjesmom “Living In A Ghost Town” koju prati i efektan video-spot sa snimkama u boji sablasno praznih ulica i trgova niza svjetskih gradova te crno-bijelim snimkama benda u studiju. Rezultat je prvo mjesto na listi najslušanijih pjesama iTunesa, ispred debelo mlađih pjevača poput Biebera, The Weeknda, Travisa Scotta, Drakea i ostalih.

Dylanova pjesma

Još važnije, prva nova autorska pjesma Stonesa u posljednje četiri godine, nakon “One More Shot” i također apokaliptične “Doom And Gloom”, perfektno korespondira s “nom” u koji se svijet zatvorio pred (ne)razumnim strahom od koronavirusa. Kostur “Living In A Ghost Town” snimljen je prije godinu dana, no Keith i Mick su zaključili da je u skladu s recentnim događajima valja preraditi pa je Jagger izmijenio neke stihove kako bi (još više) “rezonirali s vremenom u kojem sada živimo”.

Za razliku od sedamnaestominutne poeme “Murder Most Foul” o ubojstvu J.F. Kennedyja koju je Dylan nedavno objavio – iznašavši opravdane razloge da je pusti usred pandemije korone kao također prijelomnog događaja nakon kojeg svijet neće ostati isti – nova pjesma Stonesa daleko je jednostavnije konstruirana, ali ništa manje efektna.

Tako nam Jagger prvo pjeva da je poput “duha u gradu duhova”, a ako ga se i može “potražiti” neće ga se “pronaći” jer je i on otišao u “underground”. “Život je bio tako lijep”, ali “onda smo otišli u lock down” i time postali sami u opustjelim gradovima.

Srednji dio pjesme podsjetnik je na “staro normalno”, kad su gradovi “zujali poput košnica, a zrak odzvanjao poput bubnjeva”, doba nabijeno uživanjem u životu, kad su se “čaše lomile, trube vrištale, saksofoni treštali, a nitko nije mario je li noć ili dan”.

Iz te vibrantnosti Jagger, baš kako nam se svima dogodilo u naglo uspostavljenoj karanteni kojoj se uprkos opreznom popuštanju mjera ne nazire pravi kraj, uskače u zatupljujući “lockdown” svagdan u kojem “ne ideš nigdje, zatvoren i usamljen” i u kojem ti ostaje “samo gubiti vrijeme i zuriti u telefon”.

Noću, jer libido tom jebaču nikada neće popustiti, Jagger pak “sanja” da će mu se neka dama “uvući u krevet i reći mu da je ovo”, a što zovemo novim normalnim iako je samo abnormalno, “gotovo i da nećemo zauvijek ostati zatvoreni”.

U toj sredini pjesme Jagger, jer ipak je studirao ekonomiju pa mu je za razliku od epidemiologa jasno da društvo ne može funkcionirati u karanteni a da se pri tome ne uruši, postavlja zdravorezonska pitanja kome ovakva “Lockdown” situacija ide na ruku. Iz stihova “propovjednici propovijedaju, dobrotvori preklinju, političari muljaju, lopovi kradu, udovice nariču” progovara onaj mladi buntovni Jagger koji ni danas ne želi šutjeti.

Urušen svijet

Nismo ga baš poimali kao “političku životinju”, barem ne koliko Joea Strummera koji je pokojan pa ne znamo što bi nam poručio na konto ovog ludila, no Jagger je između ostalog i buntovnik i pesimist koji je “uvijek imao osjećaj da će se sve urušiti”. E pa sada se urušilo. Možda ne na način na koji je to očekivao, zbog virusa kao “nevidljivog neprijatelja” čije su moći i proporcije vjerojatno prenapuhane, a da pri tome ne znamo kome strah kojem smo kolektivno podlegli ide u korist, ali nepobitno, svijet se urušio.

Godišnji odmor

Hoće li iz zbog ove pandemije nastati pravednije društvo i ekonomija koja neće toliko žderati Zemljine resurse (kako se nadaju poneki optimisti) ili ćemo potonuti u slom civilizacije (kako predviđaju brojniji pesimisti) ne znamo, a na to pitanje ne odgovara ni Jagger. U završnici pjesme on tek konstatira da “u gradu duhova” u kojem smo “bili tako divni” više “nema zabave”, osim “partija za jednog čovjeka”, a to i nije zabava nego zatvor.

Ipak, vidimo ovih dana da su se prve ulične pobune onih ljutitih, ogorčenih i obeznađenih građana koji biraju “slobodu, a ne strah”, makar riskirali i oboljenje od korone, već zavaljale po Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj i Americi. U tom smislu možemo se prisjetiti i ranijih pjesama Stonesa poput “Gimme Shelter” i “Street Fighting Man” te “Sympathy For The Devil”, samo što ne znamo tko je vrag s kojim se borimo, ali to definitivno nije virus jer nema ni božanske ni demonske moći nego je tek biće koje pokušava preživjeti useljavanjem u druge, veće organizme.

Što će iz svega proizaći ne znaju, naravno, ni Stonesi, ali ako su oni, bogati poput Kreza, pesimisti, čemu se imaju nadati obični ljudi koji žive od prvog do prvog u mjesecu i kojima će nakon karantenskog “partija za jednog čovjeka” daleko lošiji i teži biti afterparty zvan Velika depresija iz koje bi već na jesen moglo pokuljati zlo spram kojeg će se ova proljetna karantena doimati poput kućnog godišnjeg odmora.

“Living In A Ghost Town” Stonesa vs. “Ghost Town” Specialsa

“Living In A Ghost Town” Stonesa podsjetila me na pjesmu jako sličnog naziva, “Ghost Town” The Specialsa iz 1981. godine. U toj pjesmi su The Specials također pjevali o “gradu duhova”, ali nekom britanskom otprije četrdeset godina i nastalom zbog deindustrijalizacije Velike Britanije u režiji Thatcherice, čime je došlo do snažnog porasta nezaposlenosti, propasti urbanih sredina i nasilja na gradskim ulicama. Postpandemijska Velika depresija mogla bi dovesti do bitno gorih posljedica.

U toj pjesmi The Specials su povlačili paralele između boljih vremena u kojima se “plesalo i pjevalo u boomtownu” i novog lošeg u kojem su “klubovi zatvoreni, bendovi više ne sviraju, a omladina, “stavljena na čekanje” i “ostavljena bez posla”, međusobno se u “ghost townu tuče jer posla nema, a ljudi postaju ljutiti”. Nekoć živahni kvartovi postali su “gradom duhova”, a na svoj način o tome, samo sada zbog pandemije, pjevaju i Stonesi.

Čak u sličnom ritmu jer i njihova “Living In A Ghost Town” također počiva na efektnom i neodoljivom hibridu reggae i ska glazbe, samo s dodatkom bluesa u Jaggerovoj usnoj harmonici i kratkom gitarskom solu umjesto s daškom post-punka i novog vala.

Na stranu glazbene razlike i sličnosti, poanta je ista. U ovom ili onom ritmu završili smo u gradu duhova, sami i ustrašeni od depresivne budućnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. prosinac 2024 03:18