Možda je jedan enorman radijski hit, “Je veux”, bio dovoljan da se rasproda zagrebački Dom sportova, no bilo bi preopasno pa i bezobrazno cijeli koncert graditi oko samo jedne pjesme koju su neodoljivo slatka pučkoškolska djeca zažarenih i zacakljenih očiju otpjevala iz sveg grla od početka do kraja.
Zaz nije napravila tu pogrešku, ima ona u svom portfelju još nekoliko podjednako simpatičnih skladbi na raskrižju gipsy swinga, šansone, jazza i bluesa i dok se uz akustične instrumente držala te forme, sve je manje-više bilo u redu. Naime, šarm njezine pojave i erotičnost njezina napuklog glasa uz scensku vrckavost dovoljno su moćno oružje da zadrže pozornost ne samo fanova nego i iole objektivnog slušatelja.
Problem ipak nastaje, a to se najviše osjetilo u srednjem dijelu koncerta, kad Zaz uz bend s električnim instrumentima upadne u ne baš dojmljivu kolotečinu srednjostrujaškog europopa, da ne kažemo eurosongovski repertoar. U tim trenucima Zaz se doimala tek poput europskog pop-fenomena koja je francuski jezik iz potencijalne mane pretvorila u svoju najveću prednost, ali ne i kao izražajna pjevačica kojoj bi se svi trebali klanjati.
No, kad se sve zbroji i oduzme, nakon zagrebačkog koncerta Zaz ipak valja poželjeti da uz njezine pjesme publika pleše, pogotovo ona mlađa, dulje od jednog ljeta.