FOTO Roger Waters u Areni Zagreb bio je superioran čak i U2 i Stonesima

U tehničkom smislu koncert Rogera Watersa u zagrebačkoj Areni, tijekom kojeg je u dva dijela izveo sve pjesme s albuma The Wall, bio je superioran čak i U2 i Stonesima i na razini šoua kakav bi se očekivao od Pink Floyda. Grafike, animacije, vizualizacije često su bile maštovite, tehnički genijalne i fascinantne kao i superdetaljna “quadrophenia”. Brujanje bombardera, uzlijetanje helikoptera i pucnjava izvirala je iz zakutaka dvorane kao da smo u surround kinu, a ne na koncertu, dok je "novi zid" bio najsuperiorniji "video wall" kojeg smo ikada imali prilike vidjeti.

Arena eksplodirala

Bez Pink Floyda, ali naoružan tehnologijama koje nisu postojale ni 1980. ni 1990. i u neko čudno vrijeme u kojem, barem u zapadnom svijetu, nema autokratskih režima, Waters je ponudio posthladnoratovsko tumačenje The Walla. Istok je postao Zapad, internet je novi svemir, svatko može postati TV zvijezda, pa čak i prorok ili političar, ali je li zbog toga svijet postao bolji? To su neka od pitanja koja postavlja Waters dok pred nama bombarderi sipaju logotipove brendova i simbole religija, a na zidu i video screenu promiču slike nasilja, palih ratnika i žrtava terorističkih napada te poruke poput iLead, iHate, iKill i iPay.

Naravno, kultna Another Brick In The Wall izazvala je oduševljenje, ali ne koliko Mother tijekom koje je na zidu prošla poruka “Should I Trust The Government?” i odgovor na hrvatskom “Nema jebene šanse”. Arena je eksplodirala, a nepristrani gledatelj mogao je biti zadovoljen antiratnim, antiautoritativnim, antikorporativnim, antiestablišmentskim i u suštini antikapitalističkim porukama koje Waters odašilje za vrijeme uprizorenja albuma The Wall.

No, nepristrani slušatelj - na stranu ushićenja fanova iz Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije koji su nakrcali Arenu - mogao bi zaključiti kako je u glazbenom smislu, a to ne mogu ispraviti ni najspektakularnija tehnološka čudesa, The Wall bio i ostao previše pretenciozan, pompozan i prerazvučen album s premalo upečatljivih pjesama.

Suvremeni strahovi

Izuzetak su In The Flesh, Mother, Another Brick In The Wall, Hey You, Comfortably Numb i Run Like Hell koje su najbolje funkcionirale i na ploči i uživo. Na momente je bilo lijepo, čak i čarobno.

No, unatoč maštovitim vizualizacijama, alegorijama i porukama kojima se nema što prigovoriti, ostaje dojam kako je The Wall prestario još 1979. kad je bio objavljen.

U konačnici, Watersovo uprizorenje zastalo je na pola puta između nostalgije starih rokera za preživljenom prog-rock glazbom 70-ih, osobne rock-opere i upečatljive simbolike današnjih vremena u kojima ljudi, sada iz straha od neke drukčije opresije, ponovo podižu zidove oko sebe koje na koncu teško ili nikada ne uspijevaju srušiti.