FLOTUS je inače kratica za First Lady Of The United States, ali u slučaju dvanaestog albuma nešvilskog americana kolektiva Lambchop predstavlja kraticu za For Love Often Turn Us Still. Premda na “FLOTUS-u” postoji i pjesma još signifikantnijeg naziva, “JFK”, posrijedi ipak nije konceptualni album o Michelle Obami koja uskoro napušta ili Melaniji Trump koja uskoro useljava u Bijelu kuću ili općenito o prvim damama Amerike nego o onome što i inače kopka tihog i mirnog lidera Lambchopa.
Kurt Wagner, premda po struci nije krojač nego parketar, opsjednut je finim nitima od kojih su satkani ljubavni i ini odnosi između ljubavnika i supružnika, rastavljenih i ostavljenih, muškaraca i žena općenito, a “FLOTUS” je trebao zvučati tako da njegovoj supruzi ne smeta ako u svom mobilnom telefonu nakon neke od skladbi Beyonce naleti na neku od novih pjesama Lambchopa.
Ruku na srce, nije “FLOTUS” baš toliko uz bok posljednjem Beyonceinom albumu “Lemonade”, ali doista predstavlja prilično velik iskorak u odnosu na dosadašnje radove Lambchopa.
Taj više kolektiv nego bend, u kojem je svojedobno znalo na pozornici ili u studiju svirati i preko dvanaest glazbenika, već je prošao neke mijene poput one od indie-rocka preko alt-countryja do soula. No ovaj put, premda Kurt i dalje više potiho priča nego glasno pjeva o malim životnim (nus)pojavama, mijena je radikalnija. Nije da su gitare posve odbačene u trnje i da u glazbi s “FLOTUS-a” nema nekih otprije nam poznatih osobina Lambchopa, poput nježnih i lahorastih klavirskih dionica, ali ono što prevladava je progresivna elektronika s Kurtovim vokoderiziranim vokalom u pozadini.
Premda uz svaku skladbu stoji broj BPM-a kao oznake za brzinu ritma ili tempa, miljama su daleko od eventualne namjene za plesni podij, no ne i od onoga što bi možda elektronika dominantno i trebala biti. Kao da smo pod teretom EDM hitova zaboravili da se elektronska glazba može slušati i u fotelji, dok čitamo Knausgaardovu “Moju borbu” na kauču, u šetnji sa psom ili u vožnji bicikla kako to preferiraju članovi Kraftwerka.
S obzirom na stilske zaokrete koje su na albumima “22, A Million” izveli Bon Iver, a sada i Lambchop na “FLOTUS-u”, a možemo u taj kontekst staviti i “Tišinu” Sare Renar, čini se da nam u posljednje vrijeme najintrigantnija djela elektronske glazbe dolaze ne iz gornjeg doma top-lista impregniranih EDM/R&B uspješnicama nego od strane glazbenika koje smo donedavno vezali uz rock pa i folk glazbu.
Odjavna, 18-minutna “The Hustle” impresivan je primjer takve, motorički pravocrtne i ekonomične, a opet tople i humane elektronske glazbe čiji začeci leže u odjecima Krautrocka i elektronike 70-ih.