EVERYTHING NOW - ARCADE FIRE Hoću sad i hoću sve, na kanadski način

Sve i to odmah u apsolutnom preobilju (digitaliziranog) svijeta s beskonačnim (virtualnim) sadržajima svega i svačega, a često posve bespotrebnoga za normalan život. Tako nekako zvuči inteligentna potka ili središnja tema petog albuma Arcade Firea, prvog za veliku diskografsku kuću Columbia, a objavljenog mjesec dana nakon nastupa na INmusicu koji ćete pamtiti cijeli život, ako ga - i nastup i život - niste protratili fotografirajući pametnim telefonima koji, realno govoreći, prilično poglupljuju ljude.

Ako ste pratili dosadašnju karijeru kanadskih i svjetskih indie-rock prvaka, onda ste vjerojatno shvatili da se iz albuma u album hvataju u koštac s velikim, prvo osobnim, potom i društvenim temama, privatnim, potom i općim neuralgijama, a u tome nije izuzetak ni aktualni “Everything Now”. Prelijevajući jednu skladbu u drugu, praktički bez sekunde pauze ili tišine, Arcade Fire još su više dobili na konceptualnosti albuma kao integralnog umjetničkog djela kroz koji uspijevaju iznijeti intrigantnu priču o naizgled udobnom i prosperitetnom svijetu današnjice koji zapravo počiva na dubokim nepravdama i društvenom jazu.

Kao da smo uhvaćeni u zamku o kojoj je davno pjevao Cane iz Partibrejkersa, “hoću sad i hoću sve”, da bismo tek putem naučili da nam to sve i ne treba, a kamoli da za to imamo novca, osim ako se ne ubrajate u 1% najbogatijih koji će uskoro imati dobara koliko i 99% ostalih. Vidim da neke kolege povlače i paralele sa “Satisfaction” Stonesa kao konstantnoj ovisnosti o (sve snažnijim) vanjskim podražajima ili s preobiljem tada još klasičnih medija iz “57 Channels (And Nothin’ On)” Springsteena kao jednog od ključnih inspiratora poetike Wina Butlera. Vidim i da se koplja lome na kvaliteti ili dojmu “Everything Now”.

Jedni ga drže neupitnim remek-djelom, a drugi velikim promašajem. Osobno bih rekao da su posrijedi, zasebno gledano, slabije pjesme od onih s prethodnih albuma Arcade Firea koje, pak, sjajno funkcioniraju kao dio veće i u konačnici jake cjeline s fino istkanom pričom o digitalnoj shizofreniji kao okosnici osobnih života naše kolektivne današnjice.

Glazbeno je posrijedi ostanak Arcade Firea na plesnom podiju na koji su snažno kročili s prethodnim albumom “Reflektor”, čak i kad naletite na punk-rock i country-rock verzije kratke srednje skladbe “Infinite Content”. Ponovo, posve je jasno koliko se u svom oplesnjavanju indie-rocka Arcade Fire u produkciji Thomasa Bangaltera iz Daft Punka i Geoffa Barrowa iz Portisheada - koketirajući s discom, funkom, synth-popom, reggaeom - uzdaju u kurs koji su u jednoj sličnoj misiji prije njih zacrtali Talking Heads, premda album otvaraju s naslovnom i pred kraj albuma odjavljuju s “Put Your Money On Me”, obje u stilu savršenog popa ABBA-e. Ako je ovo ulazak Arcade Firea u mainstream, ja sam za.