ODLAZAK KRALJICE ROMSKE GLAZBE

ESMA JE JEDAN OD POSLJEDNJIH INTERVJUA DALA JUTARNJEM Ispričala nam je svoju životnu priču: 'I samu sebe pitam kad prije tolike godine prođoše'

 T. Zorić / Hanza Media

Esma Redžepova, kraljica romske glazbe koja je nakon kratke i teške bolesti preminula u nedjelju ujutro u Skoplju, svoj posljednji intervju Jutarnjem listu dala je krajem ožujka, uoči svog nastupa u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, kojim je obilježila 60. obljetnicu svog prvog službenog nastupa kad joj je bilo tek 12 godina.

Prošla je cijeli svijet s romskom glazbom i svojim pjesmama, vjerojatno ni sama ne zna koliko je ukupno prodala ploča jer su joj albumi izlazili ne samo u Jugoslaviji nego i u raznim drugim državama, a u šezdeset godina karijere održala je na tisuće nastupa.

U nastavku donosimo taj intervju koji je s Redžepovom napravio Aleksandar Dragaš.

Gospođo Esma, 60 godina je prošlo od vašeg službenog debija na pozornicama kao dvanaestogodišnje djevojčice. Jeste li se umorili od putovanja, koliko ste koncerata održali u karijeri, razmišljate li o mirovini?

- Kad pročitam koliko je godina prošlo, za mnoge je to impozantan broj, ali ja samu sebe pitam kad prije prođoše? Na pozornici se ni danas ne osjećam umorno jer u duši je na pozornici ista ona dvanaestogodišnja djevojčica koja je gladna pjevanja i dokazivanja pred publikom. Što se mirovine tiče, nekako mi se ne ide. Ja sam umirovljenik na papiru, primam penziju, ha ha ha, to je dovoljno, a o muzičkoj mirovini ni ne razmišljam.

Gospođo Esma, koga biste izdvojili od drugih izvođača romske glazbe koje ste cijenili ili cijenite i danas? Uvriježilo se mišljenje da ste vi i pokojni Šaban Bajramović odavno postali Kraljicom i Kraljem romske glazbe.

- Da, ja i pokojni Šaban Bajramović smo se izdvojili od ostalih, upravo zbog toga što smo njegovali tradicionalni romski stil. Od mlađih ne bih mogla da izdvojim nikoga jer mlada generacija ne drži puno do tradicije. Oni su promijenili muziku pod utjecajem drugih muzičkih stilova, ali ne vidim ništa loše u tome, sve ide naprijed pa tako i muzika.

Kako gledate na sve što je Goran Bregović učinio s derivatima romske glazbe na svojim albumima i prije u filmovima Emira Kusturice? Je li to bila promocija ili klišejiziranje Roma?

- To je čista komercijalizacija romske muzike. Ja to tako vidim. Ali, eto, narod je to prihvatio i prošlo je. No, Goran je napravio puno i za promociju romske muzike u svijetu, na jedan njegov način, kako je to on vidio iz svog ugla.

Tužili ste producente filma “Borat” u kojem se pojavila i vaša legendarna pjesma “Chaje Shukarije”. O čemu, zapravo, govori ta pjesma i zašto ste podigli tužbu?

- Pjesma “Chaje Shukarije” je moja kompozicija, to je pjesma koja govori o ljubavi dvoje mladih. Tužbu sam podigla zato što nisu bila ispoštovana autorska prava i na kraju se to riješilo posredstvom diskografske kuće World Connection iz Harlema, a to je bila i koncertna agencija koja me zastupala u to vrijeme, tako da je sve došlo na svoje.

Smatraju vas ambasadoricom romske glazbe i kulture. Kako biste vi osobno saželi što je to romska glazba i kultura te zašto je omiljena, ne samo na Balkanu nego i u mnogo širem prostoru u kojem se na Rome, unatoč tome, često gleda negativistički pa i rasistički napada?

- Romska muzika ima toplinu i dušu i time osvaja publiku širom svijeta. Romski narod, gdje god da živi, kroz pjesmu i muziku izražava svoja osjećanja, bilo da je to tuga ili radost. Kada se to iskaže na tako topao način, ne može se odbaciti.

Je li itko utjecao na vaš pjevački i glazbeni stil mimo vašeg supruga te koliko je vaša glazba tradicionalna, a koliko u dosluhu s glazbom Turske, Bliskog istoka ili pop glazbom Zapada?

- To je i bio cilj moga Steve, da imam svoj prepoznatljivi stil i ja se toga držim čitavih 60 godina. Da bih pokazala da mogu da pjevam i ostale stilove, a da ih ne miješam, snimila sam pjesme s različitih područja, tursku pjesmu na primjer ili indijsku. Na koncu se pokazalo da se ono što pjevam razlikuje od ostalog i da je stil koji pjevam pravi romski, tek s vrlo malo drugih primjesa s Balkana.

Tijekom 70-ih i 80-ih udomili ste ili pomogli odrastanje 47 djece. Kako ste to uspjeli izvesti i kakvo je bilo vaše djetinjstvo u usporedbi s odrastanjem djece koju ste posvojili s pokojnim suprugom, glazbenikom i menadžerom Stevom Teodosijevskim?

- Ja i moj Steva nismo mogli imati svoju djecu. Težnja za roditeljstvom javlja se kako čovjeku prolaze godine. To je neki instinkt. Mi smo odlučili da tu našu ljubav prema djeci zadovoljimo tako što smo se brinuli o 47 njih. Ti momci nisu bili odjedanput u našoj kući, nego generacija po generaciju. Mi smo ih čuvali kao da su naša djeca, svima pružili ljubav i toplinu i napravili od njih dobre muzičare. To nam je bio glavni cilj, da bi oni mogli od muzike da zarađuju i dobro žive. To je bio pravi porodični odnos, bilo je i kazne, i poneki šamar, ali i nagrada, kad se zaslužilo.

Dva puta ste zbog svog humanitarnog rada bili nominirani za Nobelovu nagradu za mir. Kada je to bilo i tko ju je tada dobio umjesto vas?

- Nominacijama za Nobelovu nagradu uopće se ne zamaram. Nominirali su me razne humanitarne organizacije s Balkana, 2003. i ponovo 2010. godine. Znam da je to vrlo prestižna nagrada i nadam se da ću je ipak jednog dana dobiti jer sam doznala da me mogu nominirati sedam puta.

Kakav nas koncert čeka u Lisinskom u odnosu na vaš posljednji nastup u Zagrebu prije šest godina?

- Nadam se dobroj zabavi, dat ću sve od sebe da ne razočaram svoju publiku koju očekujem u velikom broju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:35