Elvis Stanić: ‘Više govore note koje se ne odsviraju od onih koje se čuju‘

1. Kada je UNESCO prije 11 godina proglasio 30. travnja Međunarodnim danom jazza, u Hrvatskoj je bilo nekoliko jazz festivala. Kako je danas?

- Drugačija. Od samo nekolicine najvećih, poput Liburnije Jazza ili Valamara, danas imamo mnoštvo manjih festivala, ili je jazz uvršten u program gotovo svakog "kulturnog ljeta" ili sličnih manifestacija - od, recimo, Špancirfesta do malog ali "bisernog" grožnjanskog Jazz is back festivala. Jazz se u međuvremenu uistinu popularizirao.

2. Jesu li i kako, gostovanja svjetskih imena utjecala na prepoznatljivost jazza i naše scene?

- Unatoč globalizaciji, društvenim mrežama ili YouTubeu, vidjeti najveće svjetske jazziste uživo je potpuno drugo iskustvo. Upravo na takvim festivalima odgajale su se generacije naših jazz glazbenika.

3. Večeras u programu "Obojeno zeleno" na Učki promovirate projekt "Jazz, Woods&Accordion". O čemu je tu riječ?

- Za promjenu, laćam se malo harmonike, ali ovaj put "ekskluzivno" - bez gitare. Recimo da je to jedan mali biser za ljubitelje finog jazza, inspiriranog francuskom školom harmonike, tanga, musseta ili talijanskog jazza pedesetih. I naravno, gdje je bolje to premijerno predstaviti, nego u šumi na Učki, s pogledom na cijeli Kvarner i otoke, ispred Centra za posjetitelje Parka prirode Učka, točno u podne.

4. Za početak svibnja najavili ste izlazak albuma "Insomnia". Je li to dijagnoza ili terapija?

- I jedno i drugo. "Insomnia" - nesanica, koja izlazi početkom svibnja, nastala je tijekom dvije tamne godine pandemije, dok je malo tko od ljudi i glazbenika koje znam uopće spavao noću; umjesto toga noći smo provodili svirajući za sebe i pišući nove pjesme. Za mene je to povratak nekim starim, davno izgubljenim korijenima, a "Insomniju" ćemo premijerno odsvirati u Zagrebu, 12. svibnja u "Petom kupeu".

5. Vraćate li se svojim blues i rock korijenima, ili ćete sačuvati etno world ambijentalne zvukove?

- Ne baš… Vratio sam se prije svega bluesu - tu su moji počeci, tu sam "rođen", a zatim jazz rocku, progresivi… Weather Report, Mahavishnu orchestra, Jeff Beck, pa čak i rani Floydi - sve su to bendovi koji su me formirali, i kojima se nikad nisam "odužio" - doba pandemije upozorilo me kako je vrijeme da to učinim.

6. Zašto je jazz za vas "životni stav i potpuna sloboda od bilo kakve prisile"?

- Zato što sam jedino kroz jazz uspio pronaći svoj autentični izričaj, i to stoga što mi nitko od profesora na Berkeleyju nikad nije rekao "to se mora svirati baš ovako ili onako". Sjećam se plakata na zidu kancelarije tadašnjeg dekana, velikog vibrafonista Garyja Burtona: "Uči sve što ti kažu, kao da ti je to jedino na svijetu, a onda zaboravi sve što znaš, i sviraj!".

7. Je li vam, na neki način, važnija sloboda sviranja ili sloboda nesviranja?

- I jedno i drugo. Važno je biti slobodan svirati što god ti padne na pamet, ali isto tako i izabrati recimo, tišinu. U jazzu više govore note koje se ne odsviraju od onih koje se čuju.

8. Što se može odsvirati u jazzu, a ne može ni u jednom drugom glazbenom izričaju?

- Rekao bih da se jazzom mogu odsvirati svi drugi glazbeni izričaji, pogotovo oni folklorni, etno zvuci. Oni su nam prirodno "usađeni" u gene. Svaki, baš svaki glazbeni pravac može se interpretirati u jazz idiomu.

9. Je li predrasuda da je jazz glazba za intelektualce, ili je to samo uobrazilja publike?

- Da. U određenoj epohi to je bio marketinški trik, da se dobije više publike određenog profila, no danas je to sasvim izlišno. Svijet je globalan, svi slušaju sve, i to je dobro za jazz. Uvijek kažem, ako je nekome dosadno na jazz koncertu, dignite se i s pravom otiđite! Nije u tome loš jazz, loši su muzičari koji ga sviraju, to se odmah čuje! Za slušanje jazza ne treba biti glazbeno obrazovan - čuje se i vidi energija koju isijavaju glazbenici. Ako toga nema - to je loša izvedba.

10. Kad govorite o našem jazzu, kako ga definirate i koga ističete?

- Puno raznih utjecaja, od ozbiljne glazbe, tradicijske, elektronske, sve je to danas u tkivu jazza, što je vidljivo i na našim jazz izvođačima. Međutim, kako je sve samo nastavak i nadgradnja nečeg otprije, izdvojio bih Tamaru Obrovac i Matiju Dedića kao "milestone" drugog vala, od 90-tih do danas, kao "influencere" scene koju imamo. A scena nam je šarolika, zanimljiva i otvorena.

A da ja vas nešto pitam...

STANIĆ: Koju glazbu najviše slušate?

ŠIMIĆ: Sve više ponavljam ono što sam slušao. Imam sve manje živaca za novo. Jazzu sam najbliži kada pišem. Drpim pomalo od dobrih stilista, i onda opletem svoju neponovljivu solo dionicu do iznemoglosti tipkovnice.