Dramatičnost nije mana nego vrlina

Nema boljeg trenutka od pisanja o novom albumu Hurts od tjedan-dva dana razlike u odnosu na proživljeni nastup Petera Hooka & The Light s restauracijom “Unknown Pleasuresa” i objave novog albuma Depeche Modea.

Razlog je jednostavan. Ako je Peter Hook manjinu iziritirao, a većinu pridobio imitacijom Joy Divisiona, onda se nešto slično može ustvrditi i za Hurtse koji žele postati nešto poput nasljednika Depeche Modea. Kritika, posebice britanska, slabo podnosi, ali mase obožavaju ovaj dotjerani mančesterski duo čija je synth-pop glazba dizajnirana za velike pozornice.

Imidžom, zvukom, melodijama i refrenima - počelo je to hitom “Wonderful Life” s debija “Happiness” nakon kojeg su iznenađujuće brzo osvanuli u malne rasprodanom zagrebačkom Boćarskom domu - zalizani i u crno odjeveni pjevač Theo Hutchcraft i klavijaturist Adam Anderson svjesno i namjerno idu tragom svojih prethodnika.

Sve u njihovoj glazbi zvuči poznato, definitivno nije revolucionarno, neke su im pjesme dosadne i predvidljive, ali jedno im valja priznati. Hurts znaju pisati hitove pa je singl “Miracle” s himničnim, stadionski masivnim refrenom i blještavom interakcijom sintisajzera i gitara moćan, baš kao i naslovna “Exile” te “Sandman” ili balade “The Crow”, “Somebody To Die For” i “Help”. Nisu Hurts mračni i tajnoviti koliko misle da jesu, ali posjeduju nos za dramatiku pop pjesama čija melodioznost i emotivnost nadilaze razinu kopiranja slavnih uzora.

Hurts najbolje funkcioniraju kad se drže ravnovjesja synth-popa, novog romantizma i gothic-popa ili kako bismo mi u Zagrebu rekli “darkeraja”, odnosno žanrova koje su rane osamdesete iznjedrile na tezama post-punka.

Oni nastoje biti hibridom Depeche Modea, Visagea, Human Leaguea i Soft Cella. Mogli bi se iskusniji slušatelji prisjetiti New Ordera, Tears For Fears, OMD-a, Ultravoxa, ali i spustiti sve do Garyja Numana, Kraftwerka i Davida Bowieja, no ta igra asocijacija ima i nema smisla. Hutchcraft i Anderson sposobni su zanatlije i refrenima se zavlače pod kožu čak i ako pokušavate prezirati to što rade.

Dileme nema jedino kad se Hurts požele mjeriti s U2 ili Muse. Tada stvar zaškripi, sredina albuma je blijeda, a prst mahinalno traži tipku “skip”, iako znatniji udio gitara njihovom monolitnom i raskošnom synth-popu daje veću težinu.

Naneseno je i previše slojeva neoromantičarske i darkerske šminke, gotovo queenovske pompoznosti i bondovske bombastičnosti, ali vrag me odnio ako me te mane ili diskutabilne dionice iz 80-ih kod Hurtsa toliko smetaju koliko mi je na neki čudan način postalo privlačno to što rade. “Exile”, premda cjelovitiji od “Happinessa”, daleko je od savršenstva, “Miracle” ipak nije na razini briljantnog singla “Wonderful Life”, ali mnogo je gorih pop nedjela i izvođača oko nas pa nikome ništa. U takvoj konstelaciji suvremene pop glazbe Hurts se doimaju vještim synth-pop/gothic-rock duom čija naglašena dramatičnost nije mana nego vrlina.