Jeste li se ikada zapitali kako je biti Mick Jagger ili poželjeli biti na njegovom mjestu? Ako je vaš odgovor potvrdan, nedavno u nas objavljena biografija “Mick” zaslužuje vašu pozornost. Zauzvrat, Andersenov “Mick” debelo je utonuo u žutilo i tipično tabloidno novinarstvo.
Naime, Andersen se više nego na išta drugo fokusirao na žene koje su prohujale Jaggerovim životom; od dugogodišnjih supruga poput Jerry Hall, preko usputnih aferica poput navodne s tada mlađahnom Angelinom Jolie, malo nakon njezinog pojavljivanja u videospotu za pjesmu “Anybody Seen My Baby” iz 1997. godine, pa do posljednje ljubavne veze s nedavno upokojenom L’Wren Scott.
Andersenova osnovna namjera, očito, bila je skinuti što više velova tajni sa što više Mickovih avantura i ljubavnica, a navodno su one koje su našle mjesto u ovoj biografiji tek djelić Jaggerovih seksualnih pothvata. Ako je vjerovati Andersenu, Jagger je Don Juan našeg vremena, sve otkako je banuo na scenu sa Stonesima pa do pozne dobi u kojoj, sad već kao pradjed, trčkara pozornicama kao da trenira za njujorški maraton.
Je li Jagger glavni junak većine pjesama Rolling Stonesa i glavni ekonomski mastermind iza krezovskog bogastva kojeg su tijekom više od pola stoljeća nakupili članovi najdugovječnijeg rock benda i “najvećeg rock’n’roll cirkusa na svijetu” također je predmet interesa Christophera Andersena, autora čak 32, pretežito biografskih knjiga, među kojima i one o Madonni, Mickaelu Jacksonu, Barbri Streisand, Johnu i Jackie Kennedy, Hillary Clinton, Georgeu i Lauri Bush, Williamu i Kate, Dani i Christopheru Reevesu, princezi Diani...
Već iz ovog popisa vam je jasno da je Andersen biograf opće prakse, često fokusiran na ljubavne veze i afere protagonista njegovih biografskih knjiga.
Da je bio vjeran Jerry Hall, vjerojatno bi ovo bila knjiga o Micku i Jerry, a ne samo o Jaggeru, no lavovski dio ove biografije ionako otpada na Jaggerove ljubavne avanture. Do te mjere da nakon nekog vremena čitanje postane zamorno. U jednom trenu, nakon što prestane maštati o tome kako je to poševiti sve te komade koje je Jagger povalio, čovjeka spopadne misao kako je ponekad doista naporno biti pjevačem Stonesa.
Manje zbog Stonesa i njihove karijere, a više zbog spomenutih avantura. Andersena, naime, Stonesi zanimaju rubno, odnosno onoliko koliko je to u funkciji “skidanja velova tajni” s Mickovog ljubavničkog života i odnosa s ostalim članovima Stonesa, posebice s Keithom.
Tako, nakon čitanja Keithove autobiografije “Život”, inače mnogo interesantnije od Andersenovog “Micka”, pogotovo za one koje doista zanimaju insajderski detalji vezani za Stonese i njihovu glazbu, odnos “iskričave braće” koji je često lavirao od bratskog do bratoubilačkog, donekle je dodatno pojašnjen, a to su i najintrigantniji dijelovi ove knjige. Šteta što Andersen nije proširio tu priču, a suzio onu o Mickovm noćnim avanturama, mada se može reći kako Andersen nije štedio Jaggera ni u situacijama poput krvoprolića na koncertu u Altamontu koncem 60-ih i raznih drugih u kojima je, ako je vjerovati Andersenu, Mick bio hladnokrvan, proračunat, a često i bezosjećajan i beskarakteran.
Seks, skandali, lova, droga, a tek potom Stonesi - tako nekako su poredani prioriteti Andersenove biografije Micka Jaggera.
Možda je u njoj doista opisan pravi Jagger - kočoperni hvalisavac i nezajažljivi ševac, genijalan i neodoljiv pjevač, vječiti partner Keitha Richarda kojemu je unatoč svim svađama i vrijeđanjima jedino ostao vjeran, briljantan poslovni um, ali Andersenovo žutilo, hranjeno Jaggerovim seksualnim podvizima, zasjenilo je gotovo sve druge aspekte Jaggerova života pa čak i Stonese, svedene na usputnu priču, iako bez njih, valjda toliko znamo, ne bi ni bilo najvećeg frontmena svih vremena.
K vragu, čak se ni Keith nije toliko raspisao u “Životu” o svojim narkomanskim ekscesima u “Životu”, koliko se Andersen u “Micku” raspisao o Jaggerovim seksualnim eskapadama.