Dragaš: I pjevanje i uzgoj krumpira su pošteni poslovi ukoliko ih ljudi pošteno obavljaju

Da smo u sezoni kiselih krastavaca ilustrira i graja koja se digla oko krumpira, odnosno poziva jedne poljoprivrednice Nini Badrić da joj za dnevnicu od 300 kuna dođe pomoći vaditi krumpir, umjesto da se jada kako zbog epidemioloških mjera ne može nastupati. Naravno, odgovor Nine i nekih njenih kolega i kolegica s estrade nije trebalo dugo čekati, a i publika je u toj raspravi zauzela busije.

Jedni su za uzgajivačicu krumpira, drugi za Ninu, a mene je sve to podsjetilo na prvosnimljenu pjesmu u karijeri Pipsa “Krumpira!”, izvorno objavljenu na B-strani single-kasete “Dinamo ja volim” (1992) čijoj sam objavi kumovao. U toj disco-rock pjesmi, na tragu Madonnine “Erotice” i gitara Stonesa, Jelena žudi, uzdiše i vene za zgodnim krumpirdžijom Ripperom kojem također nije svejedno pred tako zgodnom zagrebačkom gospođicom koja zapravo želi nešto drugo, a ne krumpir. Posrijedi je instantna žudnja, afekt sparnog ljetnog popodneva, zapravo igrokaz.

Nekako tako treba shvatiti i poruku Nini. Nije, po meni, to bio ozbiljan poziv nego je uzgajivačica krumpira u afektu poručila da nije samo estradi teško u ovim čupavim vremenima. Možda ju je iziritiralo što se niz pjevačica i pjevača slikaju u skupocjenim komadima odjeće i obuće, odnosno u nekom egzotičnom ljetovalištu ili ekskluzivnom zimovalištu koje ona nikada neće vidjeti, a sada odjednom ispada da nemaju za egzistenciju. S te strane uzgajivačica krumpira je posve u pravu.

S druge strane i nije jer Nina je u svom poslu strogo ograničena epidemiološkim mjerama i naravno da joj ne pada na pamet ići vaditi krumpir jer njezin posao je pjevanje. Realno, ne treba podcjenjivati ni pjevanje, ni uzgajanje krumpira, ni bilo koji drugi posao pa tako ni Indirino iznajmljivanje apartmana, ako ga čovjek pošteno obavlja. Eto, i Nina bi mogla početi iznajmljivati kuću na Hvaru. A, kako uređenoj državi i dolikuje, stiže i prihod od ZAMP-a na ime autorskih ili izvođačkih prava.

Estradnjaci bi morali smanjiti kuknjavu, a vjerojatno će biti glazbenika, čitam o tome i u engleskom Guardianu, koji će se zbog pandemije korone morati početi baviti nečim drugim. Jedan, tako, već prodaje sladoled, drugi vozi dostavni kamion. Osobno poznajem i niz američkih glazbenika koji ni u redovnom stanju nisu mogli živjeti samo od glazbe, kao i one koji to uspijevaju samo zato što drže oko 300 koncerata godišnje.

Također, i u nas poznajem one koji već godinama, uz “glazbeničku karijeru”, rade neki “normalan posao”. Dvoje su profesori engleskog. Jedan radi na ispitivanju kvalitete proizvoda, a drugi je portir. Treća je matematičarka, a četvrta radi u jednom lokalnom centru za kulturu. Namjerno ih ne imenujem, ali sve ih redom cijenim kao glazbenike, a i dečki iz Hladnog piva prvih sedam-osam godina diskografske karijere nisu mogli živjeti samo od glazbe pa je Mile predavao u školi za strane jezike, Suba i Zoki prodavali novine na jednom raskršću i potom distribuirali tiskovine, a Tedi tetovirao.

Jednostavno, nema nepoštenog posla pa ne valja tako gledati ni na posao pjevačica i pjevača popularne glazbe koji ne uživaju potpore kakve uživaju poljoprivrednici, a čiji posao također smatram hvalevrijednim. Mnogi pjevači i glazbenici uredno plaćaju poreze i doprinose, a često nastupaju i u humanitarne svrhe. Dakle, ne treba Nina ići vaditi krumpir, ali poput mnogih glazbenika, bez obzira na popularnost, mora razmisliti o tome da naredne dvije godine nastupa češće, pred manjim brojem ljudi i za niže honorare. I u skladu s epidemiološkim mjerama koje ponekad doista jesu nelogične, a kojima se manje ili više moramo prilagoditi ma koliko nekima, zbog naravi njihovog posla, to bilo teško.

Uz to, sada je na državi i gradovima da iz svojih budžeta suportiraju troškove “hladnog pogona” koncerata i snize najam prostora u svom vlasništvu, a na glazbenicima i promotorima da se bolje organiziraju kako bi i u skučenijim uvjetima mogli nešto zaraditi. Da ne pjevaju “za čavle”. Naravno, ništa protiv čavlara.